Buđenje

Htjeli to priznati ili ne, današnji svijet je izrazito patrijarhalan… Čak toliko da su pojmovi FEMINIZAM i EMANCIPACIJA toliko izpatrijarhalizirani da postaju oruđe u službi ubijanja i ono malo ženskosti i ženskog digniteta preostalog od sustavnog tlačenja i degradacije još od velikih seoba naroda. Kad mjerilo uspjeha, dosega, poželjnosti i stremljenja za ženu postane muškarac, i kad žena svoju vrijednost počinje mjeriti muškim mjerilom i vrijednostima patrijarhata, onda to više nije nit feminizam nit borba za žensku slobodu i prava, a pogotovo ne borba za ravnopravan položaj žene u društvu.
Problem je izrazito dubok, čvrsto usađen i ukorijenjen u psihu žena ( i muškaraca ) i jedini način na koji je moguće ostvariti ravnopravnost spolova u društvu je promjena koncepta poimanja svijeta, prvenstveno kod žena, jer htjele to drage sestre priznati ili ne, upravo mi same smo krive za okove koncepta patrijarhata, jer mi smo Majke, prva bića preko kojih dijete upoznaje i koncipira svijet. Vrijednosti i koncept poimanja koji je nama odgojem usađen mi same prenosimo svojoj djeci, od najbanalnijih stvari o kojima ne razmišljamo do onih “većih” , stoga same proizvodimo i odgajamo buduće nositelje i branitelje patrijarhata – bilo žene ili muškarce. To nakon nas nastavljaju odgojno-obrazovne institucije, duboko patrijarhalno ukorijenjene, stvorene i osmišljene za trening i dresuru ljudskih poslušnika današnjeg društvenig ustroja ( bez obzira na kozmetičke finese ekonomsko-političko-vjerskog modela ).
Današnji svijet je borba za egzistenciju i uspjeh, mnogo smo podređeni zaposlenju i izvoru prihoda da ne stignemo odvojiti vrijeme za kontemplaciju i otkrivanja pravih uzroka poznatih posljedica. Ženama je još dodatno teže jer uz zahtjevnu ulogu majke također sa muškarcima ( često i mučnije ) sudjeluju u utrci egzistencije. Kako bi nas se umirilo poput potapšanih poslušnih pudlica na lancu, serviraju nam se tkz. feminističke vrijednosti raznih feminističkih nevladinih udruga uz veliku potporu države i državnog financiranja novcem poreznih obveznika, čisto da imamo osjećaj da je ovome društvenom konceptu stalo do žene i da smo uspjele dobiti svoju ravnopravnost, a u funkciji našeg ušutkavanja i još boljeg podjarmljivanja, jer da bi robinja bila dobar rob mora imati osjećaj da ima moć i slobodu, da je se uvažava i poštuje, jer to je jedini način da joj više ne padne na pamet izmišljavati “gluposti poput prvotnog feminističkig pokreta” i nedajboginji izmisliti novi ( stari ) bolji koncept poimanja svijeta i prenosit ga na buduće generacije.
U ovom našem buđenju koje se počelo događati mimo lažnih (patrijarhalno) feminističkih pokreta, najveći neprijatelji nisu muškarci, kako kvazifeministice vole vidit neprijatelja u muškom tijelu i izbijat svoje frustracije na stereotipnom demoniziranju muškog roda, već je žena ženi najveći neprijatelj. Po iznimno učinkovitoj logici “podijeli pa vladaj” , patrijarhalni društveni koncept je uspio zavaditi sestre. Kućanice vs dlakave feministkinje vs geeky žene vs mušarci u sexy ženskim tijelima vs vjerske fanatičarke abrahamskih religija vs androgine itd itd i svaka misli da je ona druga kriva za neravnopravnost spolova i da sramoti svojom pojavom ženski rod.. Patrijarhalni društveni koncept je kako bi se održao čak uveo po sili zakona pozitivnu (afirmativnu) diskriminaciju po spolnom obilježju koje još više produbljuje degradaciju žene u društvu, mjenjajući posljedice, a ne uzrok(e) koji su identični već tisućljećima, time još više i snažnije ukorijenjujući taj uzrok.
Radi čega je patrijarhalni društveni poredak toliko ustrajan, čvrst, nesalomljiv već tisućama godina?
Nisam sigurna što je bilo prvo, patokracija ili patrijarhat, je li patokracija posljedica patrijarhata ili su se paralelno izdefinirali, no nedvojbeno je da su isprepleteni i da jedan bez drugoga ne može egzistirati ( kao ono pitanje da li vlast kvari ljude ili su pokvareni ljudi željni vlasti )… Zato se patrijarhalna struktura toliko ustrajno drži, jer to je jedini koncept osim direktnog nekamufliranog porobljavanja koji (p)održava patokraciju. Interesnim patokratima i kleptokratima položaj i moć ovisi direktno o ustrajnosti i održivosti patrijarhata. Patrijarhalni društveni koncept se čini kao neupitna istina, jedini mogući postojeći koncept, toliko subverzivno utkanu podsvjest pojedinca da dobiva oznaku realnosti i normativa, tj nosioca zdravog razuma ( engleski termin common sense je dobar primjer kako se zdravi razum izjednacuje terminom zajednicki, zajedničko šesto čulo, poput neupitnog i definiranog zajednickog skupa vrijednost a sve što izlazi iz zadanih okvira ne spada u tu zajedničku definiciju zdravog razuma ).
Sloboda mu je neprijatelj, a sloboda počinje ženom. Ne zato što je žena bolja, savršenija ili inteligentnija od muškarca ( kako kvazifeministice vole to podučavat ), nego zato što je žena primarno Majka, čak i onda kada to fizički nije, ona je uvijek Majka, ona primarno instinktivno i intuitivno voli ljude kao majka, a majka ne želi svoje dijete poslati u rat, majka ne želi izgubit svoje dijete i ne želi da druga majka izgubi svoje, ne želi patnju, siromaštvo, glad, bolesti, ropstvo niti jednom djetetu, želi svojoj djeci ostaviti sigurnu budućnost i zdravu okolinu, ne želi da nitko polaže pravo na život i individualnu slobodu njenog djeteta, jer ona mu je dala život, iz svog tijela ga izdvojila, svojom žrtvom, dijete je najvrijednije i neprocjenjivo zlato u Njenom svemiru i nista nije bitnije od djetetovog života i sreće. Svime time Slobodna Ona, Svjesna Majka je smrtni neprijatelj patrijarhalno-patokracijskog poretka koji gradi svoje temelje na ne-slobodi, eksploataciji, piramidalnoj strukturi vlasti i zamišljenim političko-ekonomskim ogradama teritorija jedinstvene planete u cilju legalne porezne pljačke plodova tuđeg rada i porobljavanja. Zato Ona mora biti okovana, a vjerovati da je emancipirana i slobodna. Divlja i snažna vučica mora mislit i biti odgajana da je slatka pitoma pudlica koja smije lajati koliko želi, ali biti na flexi povodcu tako da misli da je slobodna i nesputana…Osvještena Ona je neprijatelj i opasnost za preodgoj budućih generacija.
No, da se vratim tvrdnji da je žena ženi vuk… Umjesto da se sestre međusobno podupiru i uvažavaju bez obzira na vlastite koncepte ženskosti i uvjerenja, međusobno se blate i vrijeđaju, jerbo bilo kakva ponuđena druga koncepcija osim one koja je dio skupa nečije vrijednosti obitelji/tradicije/grada/mjesta/kraja/narodnosti/religije/države/etnosa, uzrokuje potres osobnih temelja koncepcije svijeta, odnosno temelja koje smo prihvatili kao naše/osobne iako nisu produkt osobne konteplacije i razmišljanja. Taj potres je možda najjači potres koji se nekome može dogoditi, i osjećaj bude isti kao kada se gubi tlo pod nogama, a najčešća obrambena reakcija za preživljavanje te osobnosti ( tj osobnih stavova koji su naučeni i usađeni odgojem, a percipirani kao vlastiti ) je – napad.
Zrela osoba koja shvaća život kao neprekidno učenje i nadogradnju softvera bi morala moći barem sekundarno odbacit taj prvotni nalet napada i uronit u vlastite dubine procesuiranja informacija poznate kao – razum. No (zdravi) razum je nešto što se nažalost rijetko ispoljava.
Za one koji vole kontemplirati u beskraju svog razuma pozivam i na sljedeći nastavni post – U potrazi za Njom.