Za sve buduće tate i mame

Bilo je to pred nekih dosta godina, moj bivši šef mi se žalio u uredu, jadničak, kako je strgan i umoran jer njegov novorođeni – prvorođeni sin ne spava preko noći… A za sve je bila kriva, naravno, njegova žena jer eto ona je naučila bebu da spava dugo ujutro… I ne samo to, nego, zamisli, i ona spava sa bebom do 10-11h, umjesto da se diže rano ujutro ( s njim valda ) i uči bebolita da se ponoći spava, a ujutro ne. I tako ja to slušala onako poluzainteresirano, ujutro, bez imalo suda i svog mišljenja, i bez imalo znanja i upućenosti kako to izgleda sve nakon poroda. Sjećam se da sam samo promrmljala – pa ako tako dugo spava ujutro možda je zaista umorna i treba joj sna. Danas kada se sjetim toga, mogu samo reći da je moj šef imao sreće što tada još nisam bila mama. Ne, on uopće nije bio sirovina, niti primitivac, nego zaista blag, pošten, dobar i razuman čovjek, dobar suprug i otac… ali opet temeljno znanje i razumjevanje postpartuma mu je bilo na razini amebe ( sori bivši šefe, ništa osobno ). Njegova tadašnja percepcija postpartuma i općenito porodiljnog je bila ništa drugačija od većine muškaraca i žena koje same nisu majke. Jerbo pospartum i porodiljni je – godišnji odmor! Godišnji odmor od 6mj do godine dana koji služi da žena spava i ljenčari, visi na mobitelu i laptopu i usput čuva bebu kad beba ne spava. Godišnji odmor u kojem se toliko ulijeni od đebelebarenja i spavanja s bebom da ne stigne kuhati, čistiti, prati, tuširat se, prati kosu, farbat kosu, šišat kosu, depilirat noge, pazuhe, imat libido i seksat se… Godišnji odmor koji služi tome da muškarci budu zavidni ženama na plaćenom jednogodišnjem godišnjem odmoru jelte.
U školama se općenito uči mnogo nepotrebnih i manje bitnih stvari. Zato npr učenje o postpartumu nije dio programa biologije, a vjerujem niti ZOR-a. Možda je upravo neznanje razlog nesenzibilnosti društva i muških partnera na postpartum i porodiljni kao dijela jedne cijeline stvaranja novog ljudskog bića. To neznanje je direktni produkt patrijarhalnog društvenog koncepta.
Samo majke znaju točno koliko je teško ženama u postpartumu i koliko je bitna pomoć i podrška partnera, obitelji i zajednice. Pogotovo kada se radi o majkama prvorotkinjama. Nakon 40ak tjedana potpune preobrazbe tijela tj općenito cijelog bića na fizičkom, mentalnom i emotivnon nivou, nakon što su imale drugo biće koje se razvijalo u njima, majke odjednom prolaze kroz iznimno zahtjevan i težak proces poroda kojim se beba fizički odvaja iz njihove tjelesne cijeline. Bez prirodne, normalne i humane podrške tokom procesa poroda ( što je danas u bolnicama nažalost pravilo ) i u satima i nakon toga danima iza poroda, nove majke mogu biti utučene, traumatizirane i depresivne. Čak i majke koje imaju tu sreću da dožive porod iz snova su iznimno senzibilne i osetljive prilikom ulaska u postpartum… I to nije ništa nenormalno i neobično, dramatizirano i goropadnički, nego normalno i prirodno, zato je i neophodna i potrebna podrška, razumjevanje i sva ljubav od partnera i/ili najbližih. Vrijeme postpartuma, tj babinja, moderna medicina je definirala periodom od otprilike 40 dana nakon poroda. To je vrijeme kada se opće funkcije organizma ustabile, prestane krvarenje, maternica se najvećim djelom vrati u netrudničko stanje, no daleko izvan vremena potrebnog za holistički proces postpartuma. Većina žena koje su rodile vaginalno su imale epiziotomiju, ovisno o broju šavova to najčešće boli i stvara nelagodu puno dulje od 40ak dana. Nekim ženama se maternica puno dulje sažima i vraća u prvobitno stanje. Žene koje su rodile carskim rezom ( a vjerujte mi, nema ništa carskog u tome ) se još nekoliko mjeseci bore sa nesnosnim bolovima u leđima od spinalne anestezije, rana od reza boli i stvara nelagodu još dosta vremena nakon što rana potpuno zacijeli, mokraćni otvor od stavljanja katetera može biti i par mjeseci iziritiran i stvarat probleme pri mokrenju i nekontrolirano pražnjenje mjehura… Na sve te fizičke posljedice poroda ide nespavanje, hendlanje bebe sa bolnim leđima, šavovima od epizotomije ili carskog reza, bolne bradavice od učenja bebe i mame kako pravilno sisati/dojiti dok ne uhvate grif, sto pitanja kako?-zašto?, kako se treba ovo, kako ono, je li beba u redu, je li diše dok spava, jel joj prehladno/prevruće/presuhi zrak/prevlažni zrak, jel plače od grčića ili nečeg drugog, jel premalo ili previše kaka itditd.
Ja mislim da nitko novopečenu majku ne može pripremiti i dovoljno joj zorno opisati razinu umora koju će osjećati mjesecima nakon poroda ( kao ni opisat joj tu ogromnu razinu istovremene sreće, ljubavi i blaženstva dok gleda u taj mali zamotuljak ). To je takva razina fizičke iscrpljenosti i umora koja se ne može usporediti s ničim – 12satni rad na završnom financijskom izvještaju nekoliko dana zaredom, nedjelja nakon neprispavane subotnje noći u najluđem obliku, ručno okopavanje povrtnjaka cijeli dan, vikend najdetaljnijeg proljetnog čišćenja nakon napornog radnog tjedna – sve je to mila majka naspram umora i iscrpljenosti pri ulasku u postpartum i još dobrih nekoliko mjeseci nakon. Glad je nesnosna, intenzivna, pogotovo kod doilja i energetske potrebe su ogromne, svaki slobodni trenutak se – jede, puno jede i pije puno puno tekućine. I treba jesti, puno jesti što bolje i kvalitetnije hrane, i imati barem jedan kuhano obrok dnevno. Higijenske i estetske potrebe su na zadnjem mjestu u početku postpartuma, masna rašćupana kosa, 2 minutno tuširanje u funkciji pranja vagine od krvarenja, neobrijani pazusi, nedepilirane noge, nepedikirana stopala, konstantno znojenje i smrad po znoju. Blaženi laptopi i mobiteli su tu za potrebu komunikacije sa drugim mamama i pretraživanje interneta o svakom naoko krivom uzdahu ili udisaju bebe, flekici koja se pojavi i sl “panikama”.
Eto tako to realno izgleda u postpartumu i to ne prestaje sa 40ak dana. Rijetke su sretnice koje imaju pomoć u kući u vidu kuhanja, čišćenja, pranja rublja.
Unatoč svim teškoćama postpartum razdoblja, u modernoj kulturi se razvila pojava – savršenih mama. Od nove majke se očekuje da kroz kratko vrijeme od mjesec dana bude ona stara, da se odmorila, naspavala, došla sebi i da sad može samostalno hendlati bebu i kućanstvo bez ikakvih problema, jer ipak – na godišnjem je narednih 11mjeseci, pardon porodiljnom. Očekuje se da izgleda pristojno za goste i čestitarenja sa smješkom od uha do uha. Očekuje se da sa smješkom od uha do uha i večerom dočekuje supruga koji je radio 8h+ , jer je ona na godišnjem jelte, samo eto hendla bebu. Očekuje se da prima cijelu rodbinu u svoje gnjezdo i da ta ista rodbina timari i cmače bebu, bez obzira spada li ta ista rodbina u majčin krug bliskih ljudi, ljudi pred kojima joj nije nelagodno biti masna, smrdljiva, raščupana, s podočnjacima, sa tornjem od skorenog neopranog suđa i ostalim nesavršenostima ostatka kuće. Očekuje se da kroz par mjeseci od poroda izgleda kao najbolja varijanta sebe, njegovano i blistavo. Očekuje se kroz par mjeseci da vrišti od želje za seksom i da joj suprug bude na jednakoj pažnji ko i prije nego je postala majka. Očekuje se da blista od sreće bez obzira kako je protekao porod, da ne spominje i ne priča ružno iskustvo ako je takvo doživjela, jerbo bitno je samo da su ona i beba živi i zdravi, sve ostalo je nebitno ili jako jako minijaturno bitno. Postporođajna depresija je tabu, ni zucnut ništa o tome, ima malo baby blues i to je to, što ima bit depresivna, postala je majka – ima bit ponosna, presretna i zadovoljna, vrijeme i šutnja liječe sve rane i traume, nabaci smješak dušo, našminkaj se, blistaj i glumi ženu-majku- kraljicu dok šećeš kvartom ili šoping centrom s bebom u kolicima. I da, nisi više trudna pa propazi malo liniju, ne moraš pojesti svaki dan cijeli frižider.
Nekada ( kad kažem nekada pritom ne mislim na nešto tipa pred 100-200 godina ) kada su ljudi živjeli u plemenskim zajednicama su postojale organizirane grupe žena koje su pružale rodilji fizičku i emotivnu podršku u procesu poroda i tjednima nakon. One su sestrinaki njegovale i brinule majku dok je ona isključivo fokusirana na njegovanje i brigu oko tek rođene bebe. Takav odnos prema rodiljama i postpartumu postoji i danas u rijetkim očuvanin plemenskim zajednicama divljana…možda zato žene u njihovim plemenima ne pate od postporođajnih depresija…? Ne ostanu odjednom “bez ikakvog razloga” bez mlijeka i prekidaju dojenje?
Zato dragi muškarci, uključite se 100% u postpartum svoje žene za njenu dobrobit i dobrobit male bebe. Znanstveno je dokazano da bebe brže napreduju motorički ( “brzina” je dakako individualna ) i razvojem govora i komunikaciji što je majka sretnija i ako ne pati od postporođajne depresije. Ne možete puno toga konkretno hendlati oko bebe, ali se možete pobrinuti za ostale stvari. Podrška i razumjevanje su najbitniji, zato nemojte gunđati ako ste umorni jer vas je ponoći budio plač bebe, a morate ujutro na posao… Ne možete ni zamisliti razinu umora mame nakon takve noći, a čeka ju cijeli dan s tom istom bebom. Znate, žene nisu na porodiljnom od 0-24h svaki dan, nego od 9-17h, ono ostalo vrijeme se očekuje da tata nekako uleti i odradi svoj dio. Nemojte biti ljuti ako vaša žena gunđa oko dolaska vaših roditelja, prijatelja i rodbine u čestitarenje, jednostavno nije isto radi li se npr. o vašim najboljim prijateljima ili njezinim, žena je u postpartumu osetljiva, ranjiva, najprirodnija i najopuštenija verzija sebe i ne može biti opuštena pred nekim tko njoj nije blizak. Ne očekujte seks i ne inicirajte ga dok vam ona sama ne pokaže da želi i da je spremna, to ne znači da joj ne možete pokazati koliko ju volite, kako vam je seksi u majčinskom izdanju, grlit je i ljubiti bez konteksta predigre i nabijanja presinga oko očekivanja seksa… Budite prisutni u neradno vrijeme, makar to značilo buljenje u laptop, knjigu ili tv dok vas ona ne zatreba, možda samo da dohvatite pelenu koju je zaboravila pripremiti, donesete vode ili nešto za prigristi, prozračite sobu, sjedite kraj bebe dok spava da mama može bar na kratko pod tuš, smireno obavljat nuždu na wc-u i sl. Onako kako se ponašate prema partnerici u prvim mjesecima nakon poroda vaše bebe – pamtit će cijeli život. Svaki puta kada pomislite da vam je teško i kako ste umorni nakon posla, i kako bi rado imali malo više vremena za sebe i svoje gušteve, sjetite se da vam sigurno nije ni naporno ni teško kao novopečenoj majci i da je ona također ljudsko biće sa svojim potrebama uz to što je postala majka. Tata je tu da se brine za mamu dok se mama brine za bebu – rekla mi je jedna iskusna mama, i bila je u pravu.
U biti najgori pritisak oko savršenstva hendlanja tek pristigle bebe i kućanstva nabijaju – druge žene…. one indoktrinirane starom gardom svemoćnih žena-radilica. Žena je tu da radi, trpi, bude snažna, šuti, daje sve od sebe, pa pobogu nije ni prva ni zadnja koja je rodila jelte…
Holistički proces postpartuma traje mnogo dulje, nekoliko mjeseci do godine dana. To je najteže razdoblje majčinstva, pogotovo za prvorotkinje, razdoblje u kojem metodom pokušaja i pogrešaka upoznaje svoju bebu kao individualno biće i žrtvuje svoje fizičke, mentalne, duhovne i socijalne potrebe kako bi omogučila svojoj bebi zadovoljavanje svih potreba koje se do prve godine života najvećim djelom nalaze u majci. Najmanja, i ujedno najveća, stvar koju novopečeni tata može pri tome radit je – biti prisutan u slobodno vrijeme sa punom podrškom, razumjevanjem i ljubavi za oboje.