U svijetu gdje se sve oslovljava sa On, od titula, zanimanja ( osim one medicinske sestre i primalje…pa i čistačice ), zakona, ugovora, opcenito homo sapiensa pa sve do nad-Bića skoro svih religija današnjeg svijeta, vrlo je teško naći Nju.
To se pogotovo odnosi na jezike koji imaju glagole u 3.licu jednine u muškom i ženskom rodu, makar i kad je 3.lice jednine bespolno bez subjekta ili zamjenice, kao npr u engleskom jeziku, opet se mišlju misli On jer se kad tad nađe tu imenica “men” ili “man” koja označava u širem smislu ljude ili čovjeka u kontekstu i žene i muškarca…hu-man i wo-man su varijacije “man” i time praktično pokazano da je, po patrijarhatu, svako ljudsko biće iz muškarca proizašlo.
U hrvatskom jeziku, unatoč činjenici da imamo imenicu “biće” i time ljudsko biće i pripadajući srednji rod, opet se za ljudsko biće upotrebljava termin muškog roda “čovjek” koji označava i muškarce i žene ( ali i samo muškarce – “ovaj čovjek i njegova žena…” ), dakle ne postoji termin ženskoga roda koji se upotrebljava i za žene i za muškarce, a može u konverzaciji predstavljat konkretno samo ženu – “osoba ulazi u zgradu” ).
U bilo kojoj naraciji koja se odnosi na ljudsko biće ( ljudobiće ? ) u 3. licu jednine se upotrebljava muški rod, rijetke su iznimke ( ako ih ima onda su po sili zakona ravnopravnosti spolova ), tako da ako se i upotrebljava po sili zakona ( zamislite za tako jednu zdravorazumsku stvar je potrebna apsurdna sila zakona! ) oblik tipa “ustupio/la” onda ce muški oblik uvijek biti na prvom mjestu, npr. nikad nećemo naći u nekom službenom tekstu obrnutu varijantu “ustupila/o” ( ne, nije to radi logike nastavaka ).
Pod deklaracijama spola na službenim dokumentima je uvijek na prvom mjestu oznaka M, a na drugom oznaka Ž.
Ugovori i zakoni su također pisani u muškom rodu, a odnose se na oba spola. I onda, da bi stvar napravila preformans od ironije do crnog humora, ljudobiće naleti na nešto ovakvo ” Rodna jednakost / Članak 3. / Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje, koriste se neutralno i odnose se jednako na muški i ženski rod.” Ha ha! Eto nam moderne emancipacije i feminizma konkretno u Zakonu o radu.
Možda je najporaznija činjenica titula i zanimanja u muškom rodu, jer tako je i bilo u izrazito patrijarhalnim društvima antike – Grčke i Rima ( čijim se tetkovinama i nasljeđem ponosimo, kao i onim koje ih je praktički zbrisalo u srednjem vijeku ) gdje je funkcija tkz. ljepšeg spola ( umom, srcem ili pojavom? ili svime? ) bila svedena na seksualno-reproduktivno-majčinsku ulogu. Službene titule su u muškom rodu, a konverzacijski možemo naletiti na pravnice, doktorice, inžinjerke itd, no doživila sam od nekih žena da im je uvreda oslovljavati ih titulom u ženskom rodu jerbo se ona u muškom rodu odnosi i na žene i na muškarce, i jerbo titula nije spolno obilježena makar je u muškom rodu ( poput humora članka 3. Zakona o radu ). Nije spolno obilježena? Zar zaista? Znači li to da ako se pojavi novo zanimanje, smijemo ga titulovat u ženskom rodu i muškarci će jednako kao i žene ponosno nositi titulu npr ekonautica Hrvoje Hrvić ? Ne bih rekla. Zamislite npr. obratnu situaciju ” primalja Ivan Ivić, časna sestra Alojzije “. Ok, jasno je da je popriličan broj zanimanja i pripadajućih titula nastao u doba kad je bilo nezamislivo da žena bude nekog drugog zanimanja osim kućanice i majke ( da kućanica jest zanimanje, i to poprilično podcjenjeno i društveno degradirano radi patrijarhalnih šovinista i kvazifeministica ), no i ostala koja su nastala u doba (kvazi)ravnopravnosti su također u muškom rodu i niti jedna nije u ženskom rodu – onako bar reda radi za probijanje leda. Dakle, sve je jasno ko dan, muški rod u titulovanju i svim ostalim službenim dokumentima i zakonima označava i muškarce i žene, jer su žene valjda u tim kategorijama onako usput, ko privjesak svoje moćne polovice, unatoč tome što ( nije da je bitno ) brojčano premašuju populaciju muškaraca. Nazivi zanimanja u ženskom rodu su samo izvedenice onih u muškim, tipa vozač-ica. Prema tome je jasno uočljiv izraziti patrijarhalni karakter hrvatskog jezika, kao uostalom i svih indoeuropskih jezika.
Komentar Sharon Priestly na ovu pojavu na koji sam slučajno naletila čitajući blog jedne odlicne libertarijanske blogerice : ” Jezikom se dogovaraju pravila naše kulture, i jezik ima tu moć da zabranjuje određene obrasce ponašanja i poimanja. On ponavlja društvene uzorke naše kulture i time utemeljuje društvene norme. Jezik modelira dječji um kako bi dijete razmišljalo poput drugih članova društva. Dječji koncept stvarnosti je oblikovan načinom na koji dijete komunicira o stvarnosti.” ( Znači ako npr. dijete odmalena prihvati i govori na način da se muškim rodom podrazumjevaju i ženski i muški, njen/njegov um neće shvaćati takvu koncepciju kao nešto što nije u redu i nešto čime se degradira žene, a lakše će prihvatiti i ostale patrijarhalne koncepte jer je podloga za njihovo neupitno prihvaćanje već postavljena – npr. sasvim je normalno da samo muškarac vodi vjerski obred. )
Vezano za tu pojavu nastaje i pojava ponižavanja i šprdanja djevojaka tokom njihovog obrazovanja, pogotovo visokoškolskog obrazovanja. Mislim da nema žene na ovim balkanskim prostorima koja tokom svog studiranja nije doživila iskustvo “drži se kuhinje i kuhače” bilo u totalno direktnom ili pak u indirektnom obliku. Da, preživile smo ga, i ne, to nije previše utjecalo na dobivanje titule, ali čemu? Zar je u društvu postalo norma da “velike cure mogu pregrist i pretrpit pećinare” u kontekstu bilo-pa-prošlo? Kasnije u poslovnom svijetu biva još gore, a količina pećinara koji vide ženu kao hodajuću vaginu sa sisama i nogama koja ima vještine je..nja,kuhanja kave i čišćenja s povremenim pms-ovima geometrijski raste, a izražavanje pojave, za nepovjerovat, nije u skladu sa stupnjem obrazovanja i generacijskim odmakom vec samo varira od vrlo blagog oblika patrijarhalne dominacije pa do brutalnog. I onda nakon svega toga nađu se pametnjakovići, pa ponekad i pametnjakovićke kako bi ispale kul i nenadjebive ( ili one rijetke koje zaista imaju sreću pa ih nije zakačila šovinistička tortura tijekom obrazovanja i rada pa “sita gladnoj ne vjeruje” ) koji imaju izjave tipa – žene u ovom društvu imaju jednaku šansu kao i muškarci i mogu uspjet i samo od žene i njene osobnosti i upornosti zavisi uspjeh. Da, jer je normalno da ljudobiće radi spola nosi još jedno dodatno breme i ima još jednu dodatnu vjetrenjaču za borbu, kao da one ostale koje proživljavaju i muškarci na putu do uspjeha i borbe za pristojan život i egzistenciju nisu dovoljno naporne. Normalno je da žena ulaže više napora, energije i vremena kako bi postigla isti rezultat kao i muški kolega samo iz razloga što ima vaginu među nogama i mora se radi toga dodatno dokazivati da bi pokazala da je jednako sposobna. Ili pak da joj neumjesni stavovi i tretman na radnom mjestu predstavljaju nesto normalno ili nešto što pregrize radi mjesečnog priljeva na tekući račun. Da, jedino na takav način žena u ovom našem patrijarhalnom društvu može uspjet u nečemu što je ipak malo više rezervirano za muškarce. Dokle će trajati to dokazivanje? Koliko još desetljeća i stoljeća, i hoće li ikada završiti? Naravno da generaliziram, jer se radi o pojavi cirka 80% , i onih 20% kolko-tolko normalnih okruženja ne može izbrisat ovih 80% i napraviti mapu oglednog primjera “žene i muškarci imaju jednaku šansu i sve ovisi o individualnim sposobnostima”.
Nadalje, prilikom udaje žene se podrazumjeva da ona uzme prezime svog partnera/supruga. Iako već dosta dugo postoje u matičnim uredima drugačije opcije one su društveno ( mentalitetno ) degradirane. Žene koje ostavljaju svoje prezime uz suprugovo glase za “moderne” i “emancipirane” , one koje zadrže svoje su “vjerojatno se bude vise puta udavala” , a građanski brakovi u kojima suprug preuzima prezime supruge čista teorija mogućnosti koja se neće ostvariti – barem ne na ovim balkanskim prostorima, a bome i drugdje u svijetu su u potpunosti marginalizirani ( moram priznat čula sam za slučaj Bosanca oženjenog u Njemačkoj za Njemicu koji je uzeo njezino prezime da se bolje uklopi ). U društvu koje se zaklinje da ima ravnopravnost spolova i da nije strogo patrijarhalno, zanima me kako bi, recimo na poslu, gledali muškarca koji je nakon ženidbe uzeo prezime supruge…? Mislim da bi do kraja života bio obilježen ko papučar i pi…ca.
Kada se rodi dijete, opet je društveno očekivano da ono nosi prezime oca, a ne majke ( ukoliko se radi o vanbračnoj zajednici ili ako je majka prilikom udaje zadržala svoje prezime ), čak i nakon toga, kad dijete nosi prezime oca, opet sljedeći najbitniji službeni podatak je – ime oca, jerbo majka je nebitan podatak nakon poroda i upisa u matičnu knjigu rođenih, službeno ona postaje samo desni podatak na rodnom listu ( opet lijevi =prvi je onaj očev ). Dakle, samim služenim postupkom “ime oca” se implicira da osoba nosi prezime oca, a ne majke, i da je to normalno i društveno prihvaćeno, kao da ostale zakonske mogućnosti ni ne postoje, tj da postoje čisto reda-radi da se ušutkaju feministice i kvazifeministice.
Sjetih se, jednom sam bila legitimirana od strane policajke radi prometnog prekršaja, i prilikom ispisivanja kazne, unatoč predočenju moje osobne iskaznice me pitala ime oca. U tom trenu me to užasno iznerviralo i pomislila sam, majka me većim djelom podigla i praktički do punoljetnosti ( a i kasnije ) je cijela moja egzistencija ovisila o njoj i onda me prilikom ispisivanja najobičnije prometne kazne pitaju – ime oca!? Wtf?!? Namjerno sam rekla – ne znam, mogu vam dati ime majke, ali neću, imate moju osobnu ( isprika mome dragom ocu, pokoj mu duši, ali moja majka u tom kontekstu zaslužuje više poštovanja i zasluga ).
Čak, vjerovali ili ne, majka koja prelazi državnu granicu sa svojim djetetom/djecom koja ne nose isto prezime kao ona, može imati poprilične probleme na graničnom prijelazu i njima se savjetuje da uvijek sa sobom nose rodni list djeteta.
Jedan bitan faktor koji oblikuje društveni mentalitet i drži čvrste temelje patrijarhata je – religija, točnije abrahamske religije : kršćanstvo, islam i židovstvo…makar ni ostale, ruku na srce, nisu potpuno bespolne da vrednuju duše, umove i tijela žena i muškaraca jednako ( prvotno sam napisala muškaraca i žena pa sam pobrisala, oslobađam se društveno uvjetovanih navika i dajem si za pravo raznolikosti radi bacati žene u prvi plan, zašto ne? ). Budući da je kršćanstvo u svojoj formi katoličanstva i pravoslavlja toliko dominantno u Europi i toliko se od prvih križarskih ratova u Okcitaniji nasilno zabilo u kulturu i nacionalni identitet europskih etnosa, ono čini bitan faktor i patrijarhalnom modeliranju dječjih umova od najranije dobi. Religija sama po sebi nema toliko patrijarhalan karakter koliko je patrijarhalno njeno tumačenje i prakticiranje pod vertikalnom hijerarhijom patrijarhalnih vjerskih vođa.
Dakle, po patrijarhalnim abrahamskim religijama, On je Stvoritelj, ne Ona… Pardon, svaki pop ce vam reći da Bog nije ni muškarac ni žena ( makar se zove Bog – imenicom/osobnim imenom? muškog roda ), ali probajte Ga nazvat Ona, proglasit će vas za bogohula i nasilnu feministicu koja gura nešto neprirodno, nešto moderno svoje.. Ako, po njima, Bog nije ni muško ni žensko, zar slijedom logike i zdravog razuma nije onda svejedno da li ga zovemo Bog – Boginja – Stvoritelj – Stvoriteljica – Otac – Majka i zar ne bi to trebao biti individualni izbor oslovljavanja od strane vjernice ili vjernika?
Što ne valja da se netko prekrsti ( ulijevo ili udesno ) “u ime Majke,i Sina, i Duše Svete ” ? Zdravom razumu – baš ništa, čak ni ako je zakleti katolik, jer po učenju Crkve Bog nije ni Muškarac ni Žena, patrijarhalno izdresiranom “razumu” – bogohuljenje. Očito nije bilo dovoljno dobrog razloga da se izborom naziva u srednjem rodu za to Vrhovno Biće istinski i pokaže da je Bog ili Boginja, ni jedno ni drugo, tj i jedno i drugo. Čak će vas i ateist blijedo pogledati ako vam izleti nesto tipa “fala bogi/boginji” jer i ateisti ( sekularisti ) upotrebljavaju u svakodnevnom govoru poštapalice “fala bogu” , “bože dragi” itd.
Nadalje u svim tim abrahamskim religijama žena izgleda nije dovoljno dobra/inteligentna/čista/lijepa da bude ljudobiće koje vodi religijski obred, dovoljno je dobra samo da bude časna ili bula koja opslužuje mušku braću svećenike, župnike, biskupe, nadbiskupe, pape, efendije, muftije, imame, popove, patrijarhe itd. Rijetko koji crkveni redovi opatica su samostalne i nepodložne muškom svećenstvu ( samo one jedne od svijeta zatvorene gdje je zbrisala jedna hrvatska glumica, bar tako kažu ). Možda je ovaj religijski najbolji primjer kako društveni koncept patrijarhata subverzivno indoktrinira i žene i muškarce generacijama i generacijama, tisućama i tisućama godina da je On vladar, da je On savršeniji, da je iz Njega i Njegovog sjemena sve proizišlo.
Religija je moćan alat za kontrolu, toliko se ispreplete sa tradicijom, običajima i nacionalnim/narodnosnim identitetom da ga to čini najmoćnijim oružjem za obranu patrijarhata, a time i patokracije i trenutnog društvenog koncepta i poretka. Možda najveća i najgora laž u obrani patrijarhata je da je nekada davno ( kada su ljudi bili primitivni, glupi, poluživotinje, živili u blatu i pećinama i sl “grozote” ) vladao matrijarhat. Što će reći da tada, kada su ljudi bili nazadni, su žene vladale muškarcima i bile gospodarice života i svega, dok su muškarci bili obične radilice i sredstva za reprodukciju. Za takvu misaono-teorijsku nebulozu uopće nema ni arheoloških ni bilo kakvih drugih dokaza ( osim one da su štovali Stvarateljicu – jerbo logika razuma je bila da ako je žensko u svih bića u mikrokozmosu ta koja nosi, njeguje, rađa i hrani novi život, to bude i preslikano i na makrokozmos ), i većina današnjih modernih antropologa odbacuje ideju o tkz. matrijarhatu, no bitnost te dogme – teorije je da nekadašnje navodno postojanje matrijarhata opravdava današnji patrijarhat, i da pokaže kako je patrijarhat učinio ljude civiliziranima, naprednima, inteligentnima i gospodarima Zemlje. Malo drugačiju teoriju o ravnopravnom predpovijesnom drevnom društvu je iznjela znanstvenica – arheologinja Marija Gimbutas, i bila, dakako, ismijana radi toga od svojih ponajprije muških kolega.
Matrijarhat kao suprotnost patrijarhatu ni ne može postojati, budući da žene u svojoj instinktivnoj koncepciji stvarnosti i funkcioniranja nisu sklone vertikalnim konceptima društvenih uređenja.
Sugestija nekih muških patrijarhalno indoktriniranih antropologa na matrijarhat je u promiskuitetu ranih zajednica ( čitaj promiskuitetu žena ) koje su radi nepoznavanja oca ljudske jedinke bila matrilinearna – nasljeđivanja po majci, a matrijarhat – odnosno društvena i politička dominacija žena nad muškarcima, se razvio radi mateilinearnosti. Jer, po (vjerskom) patrijarhatu ako žena nije pod dominacijom i presijom muškarca – ona je promiskuitetna, slobodna Ona je promiskuitetna, nesposobna da voli i sjedinjuje obiteljsku zajednicu, njena funkcija je samo u prihvatu ( biločijeg ) muškog sjemena i njegovanju sjemenske linije i rađanju sinova, zato je potreban pater familias koji strogu čuva čednost i čistoću svojih žena društvenim restrikcijama kako bi osim majke bio sigurno i neupitno utvrđen i otac.
Žensko tijelo, fizička pojava žene u ovom patrijarhalnom svijetu je toliko hiperseksualizirana i koncipirana kroz muški periskop te odvojena od svoje biološke i prirodne funkcije da su žene već odavno izgubile realnu percepciju, osjet i slobodu svoga tijela. Fizičko sputavanje u službi mentalnog je nanio toliko bola, patnje i ponižavanja ženama kroz stoljeća. Od pokrivanja bilo kakve vrste ženskih dijelova tijela kroz stoljeća od strane patrijarhalnih društvenih normi i stupnja njihove degradacije žene u fizičkom smislu, pa sve do današnje kvaziravnopravnosti kad je društveno neprihvaćeno vidit sisu u funkciji podoja ljudskog sisavca na bilo kojem mjestu u javnosti ili pak ženski topless na plaži u društvu prihvatljivog muškog toplessa, razlika je samo u stupnju ženske fizičke neslobode. Šerijatsko primitivno društvo istoka ili pak srednjovjekovno omotavanje ženskog tijela čak i prilikom kupanja u kadi i današnje “moderno ravnopravno” društvo zapada se razlikuju samo u stupnju ženskog fizičkog sputavanja, čip u glavi koji to producira je jedan te isti – onaj patrijarhalni.
I ne, to nije pretjerivanje, pretjerivanje i izopaćenost je promatrat u seksualnom kontekstu kožnu žljezdu čija je funkcija hranjenje beba ( čak i kad nije na njoj zakačen mali sisavac ) te istu prekrivati jer u muškom umu to izaziva požudu ( kao da ženski um nema požudu prema muškom tijelu pa je ok da muškarci hodaju polugoli čak i van domene plaže ). Pretjerivanje i izopaćenost je scenu hranjenja bebe promatrati u bilo kojem drugom kontekstu osim onog- hranjenja bebe. I tu nema nikakve zdravorazumske rasprave u kontekstu jednakih ljudskih prava za svako ljudobiće. Ja tu ne govorim o zakonima i propisima, ja tu govorim o mentalnom društvenom sklopu i kolektivnoj društvenoj slici iskrivljene realnosti koja se poput pokvarenog telefona prenosi s generacije na generaciju.
Patrijarhalno-patokracijski društveni koncept je toliko indoktrinirao poimanje realnosti u žena i muškaraca po pitanju fizičkih ograničenja ženskoga tijela, da se žene srame svog tijela i skrivaju svoje tijelo ukoliko ono nije muškom oku ugodno i ne predstavlja stereotip ili bar približni stereotip kojemu je dopušteno pokazivanje – glatko bez dlaka, ugodnih skladnih proporcija, čvrstih uzdignutih grudi, jedro, vitko sa oblinama ili bez, ukratko ukoliko je ono poput tijela djevojčice-djevojke. Viseće grudi i bradavice koje su othranile dvoje, troje ili više djece su odvratna pojava nepoželjna i na plažama koje probavljaju ženski topless. Stidne dlačice stidnog područja ( stidno! stidna kost! stidnica! koji nevjerojatni izrazi i pojmovi! Zamislite područje penisa i testisa koji se zove sramko/stidonja! Protestiram- zovem ju ponosnica! ) koje vire i kovrčaju se van granica kupaćeg kostima su ruglo, jer ponosnica mora biti glatka, bezdlačna ili s vrlo malo dlačica poput one u djevojčice, ružičasta – djevičanska! Žena mentalno i tjelesno zaustavljena na nivou nezrele poslušne djevojčice-djevice koja respektira pater familiase i nije se ogriješila u slobodi ženskosti i slobodi koncipiranja svoga tijela kroz životne faze njenog razvoja. Tijelesno zrela žena biološki upotrebljenih dojki, ostvarene funkcije te čudesne maternice, žena koja je iskusila nošenje i donošenje života na ovaj svijet je estetski škart. Ta poruka fizičkog škartiranja proizlazi iz dubokog strahopoštovanja patrijarhalno-patokracijskog koncepta prema Majci i u funkciji je mentalnog škartiranja i degradacije kako bi ta najmoćnija moć Ljubavi Majke ostala okovana i podjarmljena, jer bez slobode – Neslobodna Ona je prijeko potrebna služavka i rađateljica za taj nakaradni koncept.
Svi ti pojedinačni koncepti i percepcije stvarnosti koji su dio patrijarhalnog društvenog koncepta ( u službi patokracije ) su duboko duboko povrijedili, osakatili, zatrovali i ponizili ženinu sliku o sebi samoj. Majke donose dijete, bilo žensko bilo muško, na ovaj svijet i prvo što dijete percipira i uči o sebi samome i ovom svijetu je da je On vladar, a Ona pomoćnica, da je periskop za koncipiranje svijeta muškog roda, te da svatko ima svoju društveno prihvatljivu ulogu i ponašanje u sklopu te uloge. Te majke su same na taj način bile donjete na ovaj svijet i učene da budu održavateljice tog koncepta patrijarhalno-patokracijskog poretka. Čak i u današnje doba (kvazi)feminizma kad se malene vučice uči da budu pitome pudlice i igraju po muškim pravilima i glume muškarce u ženstvenom muškom-oku-ugodnom tijelu jer će tako moći nositi titule ( barem formalno ) muških vukova i moći lajat na lancu da su ravnopravne i emancipirane, majke odgajaju svoje kćeri i svoje sinove u duhu patrijarhalnog društvenog poretka koji je u svojoj biti identičan onome otprije 100-200-300-400 itd godina.
Žene su toliko mentalno zatrovane da ponekad upravo one same i jesu najžešće ratnice u obrani patrijarhata ( nešto u biti psihološki slično ko Stockholmski sindrom ). To se može uočiti na 3 razine :
1. Žene koje žale što se nisu rodile kao muškarci, one koje mentalitetno usvajaju muške koncepte razmišljanja i funkcioniranja, da im ženska priroda bilo u fizičkom ili mentalnom stanju postaje sramota i ruglo, nešto niže, slabije i ponižavajuće, te ih podsjeća na to da nisu svemoćni muškarci već tek ona slaba i inferiorna bića druge klase – žene. Upravo te su one kojima je uvreda titulovanje zanimanja u ženskom rodu, jer ta njihova ( najčešće vrlo respektabilna ) titula je kruna njihove životne borbe za metamorfozu u muškarca, ulaznica u onaj počašćeni muški klub. Te žene su toliko povrijeđene patrijarhalnom indoktrinacijom od djetinjstva da su izgubile svoj identitet, Majku u sebi, i postaju prave ženomrzice ženskosti, te kao majke to prenose na svoje kćeri i sinove. One zaista, kao žene, smatraju da su muškarci bolji i savršeniji od žena.
2. Vjerski indoktrinirane žene koje položaj žene vide u naredbi Božjoj ( tj interpretaciji Božje volje od strane patrijarhalnih vjerskih vođa ), svoj položaj vjernice koja šuti, marljivo radi, služi obitelj i muža, vjeruje da je njena dužnost i svrha biti ponizna i poslušna, odgajati djecu u tom istom duhu, a sve iz razloga da bi kao nagradu za dobru služavku bile primljene u carstvo Božje kad izdahnu.
3. Kvazifeministice – one koje se navodno bore za ženska prava i ravnopravnost u društvu, a u biti ne razlikuju se mnogo od onih prvih. One žele izlječiti žensku degradaciju degradiranjem muškaraca i postavljanjem žena na mjesto muškaraca po muškim pravilima i muškim mjerilima.
Dakle, ja ne pričam o načinu na koji se to može promijeniti, o tome je li feministički pokret ( po sili zakona ili po filozofskom nenametljivom principu ili miksu obojeg ) potreban za renesansu ovoga društva ili nije… Ja pričam o pukim činjenicama koje stoje kao društveni koncept koji i dalje egzistira kao percepcija stvarnosti i koji se i dalje prenosi na potomke.
Budući da je žena, osim svoje društveno-ekonomske uloge, u funkciji prokreacije kao Majka koja nosi, donosi, othranja i prvotno odgaja i educira novo ljudsko biće ( za razliku od muškarca koji iako donor 23 kromosoma poput majke, nije fizički toliko vezan za podizanje nove jedinke ), ona je kao i nova jedinka egzistencijalno ranjiva i ovisna – jer novac neophodan za život ne pada s neba, a trudnica i majka na porodiljnom mora jest i imat krov nad glavom uz to što mora 24h skrbit o novoj ljudskoj jedinki. I upravo taj egzistencijalni segment je glavna kost oko koje laju i reže jedni na druge pripadnici raznih ideološko-ekonomskih uvjerenja, odnosno načinu rješavanja te kosti u cilju spriječavanja da žene prestanu rađati nove ljudske jedinke… Jer život je nepredvidiv, ni vjerski brak ni građanski brak, ni monogamija, ni građanska zajednica, ni porodica nisu jamstvo da će žena u nepromjenjivom drugom stanju od kojega ne može odustati tek tako ( poput npr druge polovice gen-donora ) imat normalne i pristojne uvjete za nošenje, donošenje i othranu nove ljudske jedinke. Samohrane majke su posebno ugrožena društvena kategorija budući da su i nepoželjne radnice nakon što su u mogućnosti postati ponovno radno aktivne. Socijalističke kvazi/ feministice vide rješenja u društvenoj podjeli odgovornosti za tu najugroženiju skupinu društva, pod konstatacijom da su djeca neupitan teret društva kao jedinke koje ne mogu biti odgovorne za svoj život i egzistenciju i nisu sudjelovali u (lošim) odlukama i odabirima svojih bioloških roditelja, a majka ( ili pak u rijetkim slučajevima otac ) je neodvojiv entitet od svojeg djeteta. Smatraju da je društveni interes imati slobodne i emancipirane žene koje pri tome mogu biti i majke i egzistencijalno ne ovisiti o muškom partneru ili tuđoj dobroj volji, te time opravdavaju silu zakona po zakonu o radu, obiteljskom zakonu itd te promiču alate ravnopravnosti u smislu odgoja i obrazovanja od najranije dobi u duhu spolne ravnopravnosti, pozitivnu diskriminaciju i sl, vjerujući da će sila zakona kroz nekoliko generacija napraviti društvenu normu i promjenu koja će se podrazumjevati sama po sebi i bez straha od kršenja zakona.
Protivnici kolektivističkih društvenih rješenja vide problem u bilo kakvom prisilnom financijskom milodaru te naglasak stavljaju na osobnu odgovornost, i posebno ne vole kvazi/feministice jer smatraju da žene već imaju sva prava kao i muškarci, a prokreacijsku ulogu vide u okvirima partnerskih zajednica, proširenih porodičnih zajednica i rješenju štednje za prokreacijsko razdoblje života.
U ovom postu se ne želim baviti ekonomsko- ideološkim rješenjima položaja žene u društvu ( vjerojatno u nekom od narednih ), već samo i ovim ekonomskim segmentom naglasiti koliko je kompleksno pitanje i status Nje u današnjem modernom patrijarhalno-patokracijskom društvu te koliko kamena spoticanja stoji na putu do Slobodne Nje.
Muškarci nikada nisu morali birati niti će ikada morati birati između uloge roditelja i uloge dobavljača egzistencije, ženama je taj ples između Majke i egzistencije svakodnevna realnost. Ne kažem da “moderan” način života sa minimalnim vremenom za privatni život nije izazov i za očeve koji žele sudjelovati u obiteljskom životu, ali majkama je ipak mnogo teže. S jedne strane od njih se očekuje da su ili posvećene karijeri ( što je jako loše za djecu, mogu ljudi bacati kakve god hipoteze i opravdanja, ali nije normalno niti za psihu djeteta dobro da majka barem prvih godinu dana nije uz dijete, pa i prve 3 godine veci dio dnevnog vremena ), ili da su posvećene djeci uz neki, po prekovremenima i kućnom radu u “slobodno vrijeme” nezahtjevan posao koji je plaćen onako da bude kao neki bonus u kućni budget uz bolju plaću muške polovice, ili pak da budu kućanice koje su pripravne i u svakom trenu sposobne samofinancirat svoju egzistenciju uletavanjem na tržište rada ako se za to ukaže potreba, pa i npr nakon 15-20 godina bivanja kućanicom ( tipa u trenu kad muški partner-otac odluči da više ne želi tu ženu kućanicu nego neku drugu, pa je ova prva bačena u ralje tržišta rada nakon što je pola radnog vijeka provela u zanimanju koje u potpunosti ne postoji van obiteljskog doma ).
Majčinstvo je najjače oružje na putu do humanizma i slobode novog doba jer ima moć prenošenja na dijete prvog i najčvršćeg obrasca percipiranja svijeta, ali i najslabija točka koja je u stanju držati žene degradirane stoljećima, jer nema toga što Majka ne bi podnjela, pretrpila, prešutila ili pregrizla samo da je njeno dijete sigurno i sito.
maternica 