Za sve buduće tate i mame

Bilo je to pred nekih dosta godina, moj bivši šef mi se žalio u uredu, jadničak, kako je strgan i umoran jer njegov novorođeni – prvorođeni sin ne spava preko noći… A za sve je bila kriva, naravno, njegova žena jer eto ona je naučila bebu da spava dugo ujutro… I ne samo to, nego, zamisli, i ona spava sa bebom do 10-11h, umjesto da se diže rano ujutro ( s njim valda ) i uči bebolita da se ponoći spava, a ujutro ne. I tako ja to slušala onako poluzainteresirano, ujutro, bez imalo suda i svog mišljenja, i bez imalo znanja i upućenosti kako to izgleda sve nakon poroda. Sjećam se da sam samo promrmljala – pa ako tako dugo spava ujutro možda je zaista umorna i treba joj sna. Danas kada se sjetim toga, mogu samo reći da je moj šef imao sreće što tada još nisam bila mama. Ne, on uopće nije bio sirovina, niti primitivac, nego zaista blag, pošten, dobar i razuman čovjek, dobar suprug i otac… ali opet temeljno znanje i razumjevanje postpartuma mu je bilo na razini amebe ( sori bivši šefe, ništa osobno ). Njegova tadašnja percepcija postpartuma i općenito porodiljnog je bila ništa drugačija od većine muškaraca i žena koje same nisu majke. Jerbo pospartum i porodiljni je – godišnji odmor! Godišnji odmor od 6mj do godine dana koji služi da žena spava i ljenčari, visi na mobitelu i laptopu i usput čuva bebu kad beba ne spava. Godišnji odmor u kojem se toliko ulijeni od đebelebarenja i spavanja s bebom da ne stigne kuhati, čistiti, prati, tuširat se, prati kosu, farbat kosu, šišat kosu, depilirat noge, pazuhe, imat libido i seksat se… Godišnji odmor koji služi tome da muškarci budu zavidni ženama na plaćenom jednogodišnjem godišnjem odmoru jelte.
U školama se općenito uči mnogo nepotrebnih i manje bitnih stvari. Zato npr učenje o postpartumu nije dio programa biologije, a vjerujem niti ZOR-a. Možda je upravo neznanje razlog nesenzibilnosti društva i muških partnera na postpartum i porodiljni kao dijela jedne cijeline stvaranja novog ljudskog bića. To neznanje je direktni produkt patrijarhalnog društvenog koncepta.
Samo majke znaju točno koliko je teško ženama u postpartumu i koliko je bitna pomoć i podrška partnera, obitelji i zajednice. Pogotovo kada se radi o majkama prvorotkinjama. Nakon 40ak tjedana potpune preobrazbe tijela tj općenito cijelog bića na fizičkom, mentalnom i emotivnon nivou, nakon što su imale drugo biće koje se razvijalo u njima, majke odjednom prolaze kroz iznimno zahtjevan i težak proces poroda kojim se beba fizički odvaja iz njihove tjelesne cijeline. Bez prirodne, normalne i humane podrške tokom procesa poroda ( što je danas u bolnicama nažalost pravilo ) i u satima i nakon toga danima iza poroda, nove majke mogu biti utučene, traumatizirane i depresivne. Čak i majke koje imaju tu sreću da dožive porod iz snova su iznimno senzibilne i osetljive prilikom ulaska u postpartum… I to nije ništa nenormalno i neobično, dramatizirano i goropadnički, nego normalno i prirodno, zato je i neophodna i potrebna podrška, razumjevanje i sva ljubav od partnera i/ili najbližih. Vrijeme postpartuma, tj babinja, moderna medicina je definirala periodom od otprilike 40 dana nakon poroda. To je vrijeme kada se opće funkcije organizma ustabile, prestane krvarenje, maternica se najvećim djelom vrati u netrudničko stanje, no daleko izvan vremena potrebnog za holistički proces postpartuma. Većina žena koje su rodile vaginalno su imale epiziotomiju, ovisno o broju šavova to najčešće boli i stvara nelagodu puno dulje od 40ak dana. Nekim ženama se maternica puno dulje sažima i vraća u prvobitno stanje. Žene koje su rodile carskim rezom ( a vjerujte mi, nema ništa carskog u tome ) se još nekoliko mjeseci bore sa nesnosnim bolovima u leđima od spinalne anestezije, rana od reza boli i stvara nelagodu još dosta vremena nakon što rana potpuno zacijeli, mokraćni otvor od stavljanja katetera može biti i par mjeseci iziritiran i stvarat probleme pri mokrenju i nekontrolirano pražnjenje mjehura… Na sve te fizičke posljedice poroda ide nespavanje, hendlanje bebe sa bolnim leđima, šavovima od epizotomije ili carskog reza, bolne bradavice od učenja bebe i mame kako pravilno sisati/dojiti dok ne uhvate grif, sto pitanja kako?-zašto?, kako se treba ovo, kako ono, je li beba u redu, je li diše dok spava, jel joj prehladno/prevruće/presuhi zrak/prevlažni zrak, jel plače od grčića ili nečeg drugog, jel premalo ili previše kaka itditd.
Ja mislim da nitko novopečenu majku ne može pripremiti i dovoljno joj zorno opisati razinu umora koju će osjećati mjesecima nakon poroda ( kao ni opisat joj tu ogromnu razinu istovremene sreće, ljubavi i blaženstva dok gleda u taj mali zamotuljak ). To je takva razina fizičke iscrpljenosti i umora koja se ne može usporediti s ničim – 12satni rad na završnom financijskom izvještaju nekoliko dana zaredom, nedjelja nakon neprispavane subotnje noći u najluđem obliku, ručno okopavanje povrtnjaka cijeli dan, vikend najdetaljnijeg proljetnog čišćenja nakon napornog radnog tjedna – sve je to mila majka naspram umora i iscrpljenosti pri ulasku u postpartum i još dobrih nekoliko mjeseci nakon. Glad je nesnosna, intenzivna, pogotovo kod doilja i energetske potrebe su ogromne, svaki slobodni trenutak se – jede, puno jede i pije puno puno tekućine. I treba jesti, puno jesti što bolje i kvalitetnije hrane, i imati barem jedan kuhano obrok dnevno. Higijenske i estetske potrebe su na zadnjem mjestu u početku postpartuma, masna rašćupana kosa, 2 minutno tuširanje u funkciji pranja vagine od krvarenja, neobrijani pazusi, nedepilirane noge, nepedikirana stopala, konstantno znojenje i smrad po znoju. Blaženi laptopi i mobiteli su tu za potrebu komunikacije sa drugim mamama i pretraživanje interneta o svakom naoko krivom uzdahu ili udisaju bebe, flekici koja se pojavi i sl “panikama”.
Eto tako to realno izgleda u postpartumu i to ne prestaje sa 40ak dana. Rijetke su sretnice koje imaju pomoć u kući u vidu kuhanja, čišćenja, pranja rublja.
Unatoč svim teškoćama postpartum razdoblja, u modernoj kulturi se razvila pojava – savršenih mama. Od nove majke se očekuje da kroz kratko vrijeme od mjesec dana bude ona stara, da se odmorila, naspavala, došla sebi i da sad može samostalno hendlati bebu i kućanstvo bez ikakvih problema, jer ipak – na godišnjem je narednih 11mjeseci, pardon porodiljnom. Očekuje se da izgleda pristojno za goste i čestitarenja sa smješkom od uha do uha. Očekuje se da sa smješkom od uha do uha i večerom dočekuje supruga koji je radio 8h+ , jer je ona na godišnjem jelte, samo eto hendla bebu. Očekuje se da prima cijelu rodbinu u svoje gnjezdo i da ta ista rodbina timari i cmače bebu, bez obzira spada li ta ista rodbina u majčin krug bliskih ljudi, ljudi pred kojima joj nije nelagodno biti masna, smrdljiva, raščupana, s podočnjacima, sa tornjem od skorenog neopranog suđa i ostalim nesavršenostima ostatka kuće. Očekuje se da kroz par mjeseci od poroda izgleda kao najbolja varijanta sebe, njegovano i blistavo. Očekuje se kroz par mjeseci da vrišti od želje za seksom i da joj suprug bude na jednakoj pažnji ko i prije nego je postala majka. Očekuje se da blista od sreće bez obzira kako je protekao porod, da ne spominje i ne priča ružno iskustvo ako je takvo doživjela, jerbo bitno je samo da su ona i beba živi i zdravi, sve ostalo je nebitno ili jako jako minijaturno bitno. Postporođajna depresija je tabu, ni zucnut ništa o tome, ima malo baby blues i to je to, što ima bit depresivna, postala je majka – ima bit ponosna, presretna i zadovoljna, vrijeme i šutnja liječe sve rane i traume, nabaci smješak dušo, našminkaj se, blistaj i glumi ženu-majku- kraljicu dok šećeš kvartom ili šoping centrom s bebom u kolicima. I da, nisi više trudna pa propazi malo liniju, ne moraš pojesti svaki dan cijeli frižider.
Nekada ( kad kažem nekada pritom ne mislim na nešto tipa pred 100-200 godina ) kada su ljudi živjeli u plemenskim zajednicama su postojale organizirane grupe žena koje su pružale rodilji fizičku i emotivnu podršku u procesu poroda i tjednima nakon. One su sestrinaki njegovale i brinule majku dok je ona isključivo fokusirana na njegovanje i brigu oko tek rođene bebe. Takav odnos prema rodiljama i postpartumu postoji i danas u rijetkim očuvanin plemenskim zajednicama divljana…možda zato žene u njihovim plemenima ne pate od postporođajnih depresija…? Ne ostanu odjednom “bez ikakvog razloga” bez mlijeka i prekidaju dojenje?
Zato dragi muškarci, uključite se 100% u postpartum svoje žene za njenu dobrobit i dobrobit male bebe. Znanstveno je dokazano da bebe brže napreduju motorički ( “brzina” je dakako individualna ) i razvojem govora i komunikaciji što je majka sretnija i ako ne pati od postporođajne depresije. Ne možete puno toga konkretno hendlati oko bebe, ali se možete pobrinuti za ostale stvari. Podrška i razumjevanje su najbitniji, zato nemojte gunđati ako ste umorni jer vas je ponoći budio plač bebe, a morate ujutro na posao… Ne možete ni zamisliti razinu umora mame nakon takve noći, a čeka ju cijeli dan s tom istom bebom. Znate, žene nisu na porodiljnom od 0-24h svaki dan, nego od 9-17h, ono ostalo vrijeme se očekuje da tata nekako uleti i odradi svoj dio. Nemojte biti ljuti ako vaša žena gunđa oko dolaska vaših roditelja, prijatelja i rodbine u čestitarenje, jednostavno nije isto radi li se npr. o vašim najboljim prijateljima ili njezinim, žena je u postpartumu osetljiva, ranjiva, najprirodnija i najopuštenija verzija sebe i ne može biti opuštena pred nekim tko njoj nije blizak. Ne očekujte seks i ne inicirajte ga dok vam ona sama ne pokaže da želi i da je spremna, to ne znači da joj ne možete pokazati koliko ju volite, kako vam je seksi u majčinskom izdanju, grlit je i ljubiti bez konteksta predigre i nabijanja presinga oko očekivanja seksa… Budite prisutni u neradno vrijeme, makar to značilo buljenje u laptop, knjigu ili tv dok vas ona ne zatreba, možda samo da dohvatite pelenu koju je zaboravila pripremiti, donesete vode ili nešto za prigristi, prozračite sobu, sjedite kraj bebe dok spava da mama može bar na kratko pod tuš, smireno obavljat nuždu na wc-u i sl. Onako kako se ponašate prema partnerici u prvim mjesecima nakon poroda vaše bebe – pamtit će cijeli život. Svaki puta kada pomislite da vam je teško i kako ste umorni nakon posla, i kako bi rado imali malo više vremena za sebe i svoje gušteve, sjetite se da vam sigurno nije ni naporno ni teško kao novopečenoj majci i da je ona također ljudsko biće sa svojim potrebama uz to što je postala majka. Tata je tu da se brine za mamu dok se mama brine za bebu – rekla mi je jedna iskusna mama, i bila je u pravu.
U biti najgori pritisak oko savršenstva hendlanja tek pristigle bebe i kućanstva nabijaju – druge žene…. one indoktrinirane starom gardom svemoćnih žena-radilica. Žena je tu da radi, trpi, bude snažna, šuti, daje sve od sebe, pa pobogu nije ni prva ni zadnja koja je rodila jelte…
Holistički proces postpartuma traje mnogo dulje, nekoliko mjeseci do godine dana. To je najteže razdoblje majčinstva, pogotovo za prvorotkinje, razdoblje u kojem metodom pokušaja i pogrešaka upoznaje svoju bebu kao individualno biće i žrtvuje svoje fizičke, mentalne, duhovne i socijalne potrebe kako bi omogučila svojoj bebi zadovoljavanje svih potreba koje se do prve godine života najvećim djelom nalaze u majci. Najmanja, i ujedno najveća, stvar koju novopečeni tata može pri tome radit je – biti prisutan u slobodno vrijeme sa punom podrškom, razumjevanjem i ljubavi za oboje.

religijski patrijarhat

Budući da je cijeli “moderni” društveni koncept, odnosno mentalni sklop, ograđen patrijarhalnom dogmom – u nekim društvima i/ili zajednicama na višem stupnju u nekima manjem, religija nije izuzetak. U biti, religija je i bila i još uvijek jest jedno od glavnih oruđa klesanja uma prema patrijarhalno- hijerarhijskom modelu. Nebitno radi li se o visoko institucijaliziranim religijama ili onim slobodnijim, masovnim ili s malobrojnim poklonicima, onima sa dugom povijesnom tradicijom ili novim valovima, kultovima, sektama – većina, da ne kažem skoro sve, imaju zajedničku karakteristiku – patrijarhalni koncept stvarnosti i hijerarhiju vjerskog i moralnog autoriteta.

“podržavam dojenje ALI”

U zadnje vrijeme mi je muka od podržavatelja-dojenja-ali. Možda baš zato što i sama trenutno dojim, možda zato što mi je dojenje oduvijek normalno i prirodno…
Da, danas je trendi podržavati i promovirati dojenje, i osoba dobiva stigmu primitivke/ca ako ne podržava dojenje, i zato je popriličan broj ljudi u grupi “podržavam dojenje, ali” , jer ruku na srce, ljudi ( bilo žene, bilo muškarci ) se teško oslobađaju odgojno-društvenih obrazaca patrijarhalnog koncepta koji žensko tijelo određuje prema muškom doživljaju – seksualno i time određuje podsvjesni koncept pravila “pristojne pokrivenosti” koji, dakako, važi samo za žene ( jer žene nisu seksualna bića, ili je njihova seksualnost nebitna i u drugom planu, pa je stoga i nebitno kako žene instinktivno percipiraju muška tijela ).
Prema patrijarhalnom konceptu, ženska sisa, tj. bradavica, je opscena i predmet seksualnosti, a ne kožna žljezda sa funkcijom produkcije mlijeka. Iz tog razloga vrijedi propis da na gradskim plažama mora biti pokrivena, za razliku od muške bradavice – koja prema patrijarhalnom konceptu nije opscena i ne može biti predmet seksualnosti.
Taj isti koncept se, nesrećom po bebe i majke, nastavlja na prirodnu i fiziološku funkciju hranjenja bebe sisom odnosno mammom, zato jer jesmo sisavci odnosno mammalia.
Podržavam dojenje – ALI:
• “treba se malo pokriti”
• “nije pristojno kada se vidi sisa”
• “treba biti diskretno”
• “to je intiman trenutak majke i bebe, ne za oči javnosti”
• “ne u javnosti, šta mama s malom bebom ima radit u šoping centru”
• “neka se okrene da se ne vidi sisa”
• “neka ide u wc podojit bebu”
• “samo dok je beba mala, iza godinu dana može nešto drugo pojesti ako je gladan/a”
• “ne pred djecom u parku”
• “ne u restoranu, kafiću, tramvaju, autobusu, trajektu, katamaranu, vlaku…”
• “ne ako je sisa prevelika pa vulgarno ispada na sve strane”
• “ne ako majka vadi sisu za dojenje iznad majice nego diskretno ispod majce”

… to je samo dio asortimana iza ALI, i zaista je nebitno što stoji iza ALI, jer to su sve nečije društvene/odgojne/puritanske/vjerske/ine derivacije patrijarhalnog koncepta koji u majčinstvu i dojenju percipira nešto diskretno,intimno, seksualno jer se obavlja sa organom koji patrijarhat percipira seksualno, a dojenje je sve samo ne to. Nahranit bebu i/ili utjesit stariju bebu/dijete dojenjem nije nenormalno, neprikladno, degutantno ili intimno već prirodno i majčinski i nema ništa intimno seksualno u tom činu. Degutantno i perverzno može biti samo nečiji pogled i misao na dojenje.
Smješno, ali upravo su žene prve u prigovaranju i okretanju očima ko da i same nemaju sisu i nisu je nikad vidile, il ih je možda strah da njihove muške polovice neće ugledati “bolju” sisu uživo, il im je možda podsvjesno krivo što i same nisu bile hrabre i bez ustezanja i bez srama dojile svoju djecu…ko će ga znat.
Dječji pogled na sisu u dojenju je jedan jedini instinktivni – sisanje. Ili možda neke majke i očevi žele od starta usaditi u dječju percepciju da je ženska sisa i bradavica u funkciji dojenja nešto opsceno i seksualno pa se boje dječjeg normalnog i prirodnog pogleda na to.
Posebnu skupinu pak čine majke koje iz nekog razloga nisu bile u mogućnosti dojiti svoju djecu ili su izabrale da ne doje, a silna propaganda slobode dojenja ih užasno smeta i nervira jerbo “zašto se od muhe radi slona” – gornji nepotpuni popis itekako pokazuje da je propaganda slobodnog dojenja više nego potrebna, ili “šta, ja nisam dojila pa ja nisam dobra majka po vama jel?” -ne znam čemu takvo subjektivno ispoljavanje osobnih frustracija i izvrtanja namjere i razloga, znači nitko ne bi smio pričat o dojenju i propagirat slobodu dojenja zbog solidarnosti s majkama koje nisu dojile?! Naravno tu ne ubrajam majke koje nisu bile u mogućnosti dojiti ili su same izabrale da ne žele, ali im je potpuno normalno da druge žene to žele i rade.
Zanimljivo je također da protivnici dojenja u javnosti i podržavatelji-dojenja-ali se u obrani svojih grotesknih stavova služe krajnostima koje egzistiraju valda u promilima, tipa dojenje djece starije od 5 godina u javnosti kao da takvi slučajevi čine 90% dojilja.
Također je zanimljivo da te grupacije smatraju kako je dojenje samo nutritivne funkcije pa su u stanju ispalit glupost tipa da je dojenje ok do godinu dana, a kasnije dijete može pojest i nešto drugo osim majčinog mlijeka. Znači sa 11 mjeseci i 15 dana nije vulgarno, a sa 12 mjesecii 5 dana je vulgarno i nepotrebno? Kako procjenjuju koji prozor je vulgaran i nepotreban, veličinom dijeteta ( neke bebe imaju 10kg sa 6 mjeseci, a neke sa 1,5 godinu ), hoda li dijete ( neka hodaju sa 10 mjeseci neka tek sa 15 mjeseci ), ima li dijete kosu itd itd? Što više razmišljam o tome što uvjetuje procjenu vulgarnosti tim ljudima, to su mi apsurdniji i apsurdniji…

Ovo je doba renesanse dojenja nakon nekoliko desetljeća industrijsko-farmaceutske propagande tobožnjeg oslobađanja žena od okova majčinstva kako bi bile što slobodnije radilice u službi korporativnog kapitalizma. Također i renesansa oslobađanja vjersko-patrijarhalnih koncepata koji žele zauzdati slobodu žena kao primarnih i glavnih osoba u prokreaciji i odgoju čovjeka i glavnu “palicu” koju imaju – sisu koja hrani i maternicu u kojoj raste novi život.
Tko zna, mozda su današnje generacije toliko opsjednute velikim nabreklim sisama jer su uglavnom površno dojene uz visoki postotak upotrebe adaptiranog mlijeka pa su tu frustraciju nedostatka proicirali u seksualnu fantaziju za tim toplim nabreklim majčinim grudima koje hrane.
Kako god bilo, kome smeta neka okrene glavu. Kako to funkcionira, sjetim se odmah onog eseja koji je jednom prilikom kružio balkanskim društvenim mrežama o gospodični koja je bila duboko povrijeđena prizorom stražnjice djevojke u tajicama ispred sebe i svog nevinog zaručnika, jelte ima nas svakakvih i zaista je prenaporno razmišljati o tome kakvi prizori nekoga osobno vrijeđaju ( a dojenje čak ni ne spada u takve grupacije obnaženih senzualnih prizora ).
Perverzno je dojenje promatrati u intimnom i seksualnom kontekstu samo zato jer se obavlja organom kojeg patrijarhalni koncept percipira seksualno iako taj organ postoji isključivo za fiziološku funkciju dojenja. Ako grljenje i ljubljenje svog djeteta u javnosti nije neprikladno i nešto što bi trebalo biti intimno ( jerbo samo pedofilima taj prizor može biti intiman i seksualan ) ne razumijem kojom logikom se na dojenje ne gleda jednako?

Nedavno sam pročitala jednu dobru s kojom bih završila – AKO JE DOJENJE SEKSUALNO, ONDA SU FLAŠICA I DUDA DILDO.

Disklejmer – ne mrzim ja podržavatelje-dojenja-ali, neki jako bliski dragi ljudi razmišljaju upravo tako, ali to ne utječe na moju realnu percepciju dojenja i antipatiju prema takvom stavu i konceptu. Sloboda stava je također sloboda dok ne ograničava tuđu slobodu. Dakle, podržavatelji-dojenja-ali, slobodni ste okrenuti glavu i ne gledati ono što vam je mrsko i pri tome imati svoj stav – koji ne morate podjeliti na glas, jer to već izlazi iz kruga vaše slobode ( kad bi svatko naglas govorio što mu smeta svijet bi bio poprilično bučno mjesto ).

…kratka misao…

Da Majke vladaju svijetom – to se ne bi zvalo vladanje nego briga.
Da Majke brinu o svijetu ne bi od svoje djece radile žive bombe, ne bi slale svoju i tuđu djecu da ubijaju tuđiju djecu, jer Majci je svako dijete njeno dijete, i svaka osoba na ovome svijetu je nečije dijete. Majka ne može podnjeti prizor druge Majke koja pluta sa svojom bebom na površini hladnog mora, Majka ne može podnjet prizor druge Majke koja stotinama i tisućama kilometara životari nesigurna sa svojom bebom i djecom u rukama, Majka ne može podnjet prizor druge Majke koja plače za svojim izgubljenim djetetom… Majke bi napravile sve samo da su njihova djeca i tuđa djeca sigurna i sretna.
Patrijarhalna patokracija je ta koja posjeduje ljude i vlada ljudima, koja sredstvo opravdava ciljem, koja žrtvuje one “nebitnije” za one “bitnije”, koja od svijeta stvara pakao i gura ga prema samouništenju.
Patrijarhalna patokracija je ta koja izmišljava granice, “naše”, nacionalizam, šovinizam, rasizam, vjerski fanatizam.
Žena koja brine samo za svoje dijete, koja razumije suze samo svog djeteta, koja bi žrtvovala tuđu djecu radi dobrobiti svojeg, koja ostaje ravnodušna na patnje drugih majki i tuđe/tuđije djece radi tobožnje zaštite svoje djece, nije Majka nego rasplodna ženka koja robuje patrijarhalno – patokracijskom konceptu.
Dok se Majke ne probude i ne pobune, dok ne probude druge uspavane rasplodne ženke i prestanu biti robinje u službi patrijarhalne patokracije, i počnu odgajati sretnu i empatičnu djecu, ništa se nikada neće promjeniti, svijet će nasiljem tonuti u samouništenje.

Majke imaju u rukama ključ za sretno dijete, a sretno dijete je ključ slobodnog, empatičnog, mirnog i prosperitetnog svijeta.

U potrazi za Njom

U svijetu gdje se sve oslovljava sa On, od titula, zanimanja ( osim one medicinske sestre i primalje…pa i čistačice ), zakona, ugovora, opcenito homo sapiensa pa sve do nad-Bića skoro svih religija današnjeg svijeta, vrlo je teško naći Nju.
To se pogotovo odnosi na jezike koji imaju glagole u 3.licu jednine u muškom i ženskom rodu, makar i kad je 3.lice jednine bespolno bez subjekta ili zamjenice, kao npr u engleskom jeziku, opet se mišlju misli On jer se kad tad nađe tu imenica “men” ili “man” koja označava u širem smislu ljude ili čovjeka u kontekstu i žene i muškarca…hu-man i wo-man su varijacije “man” i time praktično pokazano da je, po patrijarhatu, svako ljudsko biće iz muškarca proizašlo.
U hrvatskom jeziku, unatoč činjenici da imamo imenicu “biće” i time ljudsko biće i pripadajući srednji rod, opet se za ljudsko biće upotrebljava termin muškog roda “čovjek” koji označava i muškarce i žene ( ali i samo muškarce – “ovaj čovjek i njegova žena…” ), dakle ne postoji termin ženskoga roda koji se upotrebljava i za žene i za muškarce, a može u konverzaciji predstavljat konkretno samo ženu – “osoba ulazi u zgradu” ).
U bilo kojoj naraciji koja se odnosi na ljudsko biće ( ljudobiće ? ) u 3. licu jednine se upotrebljava muški rod, rijetke su iznimke ( ako ih ima onda su po sili zakona ravnopravnosti spolova ), tako da ako se i upotrebljava po sili zakona ( zamislite za tako jednu zdravorazumsku stvar je potrebna apsurdna sila zakona! ) oblik tipa “ustupio/la” onda ce muški oblik uvijek biti na prvom mjestu, npr. nikad nećemo naći u nekom službenom tekstu obrnutu varijantu “ustupila/o” ( ne, nije to radi logike nastavaka ).
Pod deklaracijama spola na službenim dokumentima je uvijek na prvom mjestu oznaka M, a na drugom oznaka Ž.
Ugovori i zakoni su također pisani u muškom rodu, a odnose se na oba spola. I onda, da bi stvar napravila preformans od ironije do crnog humora, ljudobiće naleti na nešto ovakvo ” Rodna jednakost / Članak 3. / Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje, koriste se neutralno i odnose se jednako na muški i ženski rod.” Ha ha! Eto nam moderne emancipacije i feminizma konkretno u Zakonu o radu.
Možda je najporaznija činjenica titula i zanimanja u muškom rodu, jer tako je i bilo u izrazito patrijarhalnim društvima antike – Grčke i Rima ( čijim se tetkovinama i nasljeđem ponosimo, kao i onim koje ih je praktički zbrisalo u srednjem vijeku ) gdje je funkcija tkz. ljepšeg spola ( umom, srcem ili pojavom? ili svime? ) bila svedena na seksualno-reproduktivno-majčinsku ulogu. Službene titule su u muškom rodu, a konverzacijski možemo naletiti na pravnice, doktorice, inžinjerke itd, no doživila sam od nekih žena da im je uvreda oslovljavati ih titulom u ženskom rodu jerbo se ona u muškom rodu odnosi i na žene i na muškarce, i jerbo titula nije spolno obilježena makar je u muškom rodu ( poput humora članka 3. Zakona o radu ). Nije spolno obilježena? Zar zaista? Znači li to da ako se pojavi novo zanimanje, smijemo ga titulovat u ženskom rodu i muškarci će jednako kao i žene ponosno nositi titulu npr ekonautica Hrvoje Hrvić ? Ne bih rekla. Zamislite npr. obratnu situaciju ” primalja Ivan Ivić, časna sestra Alojzije “. Ok, jasno je da je popriličan broj zanimanja i pripadajućih titula nastao u doba kad je bilo nezamislivo da žena bude nekog drugog zanimanja osim kućanice i majke ( da kućanica jest zanimanje, i to poprilično podcjenjeno i društveno degradirano radi patrijarhalnih šovinista i kvazifeministica ), no i ostala koja su nastala u doba (kvazi)ravnopravnosti su također u muškom rodu i niti jedna nije u ženskom rodu – onako bar reda radi za probijanje leda. Dakle, sve je jasno ko dan, muški rod u titulovanju i svim ostalim službenim dokumentima i zakonima označava i muškarce i žene, jer su žene valjda u tim kategorijama onako usput, ko privjesak svoje moćne polovice, unatoč tome što ( nije da je bitno ) brojčano premašuju populaciju muškaraca. Nazivi zanimanja u ženskom rodu su samo izvedenice onih u muškim, tipa vozač-ica. Prema tome je jasno uočljiv izraziti patrijarhalni karakter hrvatskog jezika, kao uostalom i svih indoeuropskih jezika.
Komentar Sharon Priestly na ovu pojavu na koji sam slučajno naletila čitajući blog jedne odlicne libertarijanske blogerice : ” Jezikom se dogovaraju pravila naše kulture, i jezik ima tu moć da zabranjuje određene obrasce ponašanja i poimanja. On ponavlja društvene uzorke naše kulture i time utemeljuje društvene norme. Jezik modelira dječji um kako bi dijete razmišljalo poput drugih članova društva. Dječji koncept stvarnosti je oblikovan načinom na koji dijete komunicira o stvarnosti.” ( Znači ako npr. dijete odmalena prihvati i govori na način da se muškim rodom podrazumjevaju i ženski i muški, njen/njegov um neće shvaćati takvu koncepciju kao nešto što nije u redu i nešto čime se degradira žene, a lakše će prihvatiti i ostale patrijarhalne koncepte jer je podloga za njihovo neupitno prihvaćanje već postavljena – npr. sasvim je normalno da samo muškarac vodi vjerski obred. )

Vezano za tu pojavu nastaje i pojava ponižavanja i šprdanja djevojaka tokom njihovog obrazovanja, pogotovo visokoškolskog obrazovanja. Mislim da nema žene na ovim balkanskim prostorima koja tokom svog studiranja nije doživila iskustvo “drži se kuhinje i kuhače” bilo u totalno direktnom ili pak u indirektnom obliku. Da, preživile smo ga, i ne, to nije previše utjecalo na dobivanje titule, ali čemu? Zar je u društvu postalo norma da “velike cure mogu pregrist i pretrpit pećinare” u kontekstu bilo-pa-prošlo? Kasnije u poslovnom svijetu biva još gore, a količina pećinara koji vide ženu kao hodajuću vaginu sa sisama i nogama koja ima vještine je..nja,kuhanja kave i čišćenja s povremenim pms-ovima geometrijski raste, a izražavanje pojave, za nepovjerovat, nije u skladu sa stupnjem obrazovanja i generacijskim odmakom vec samo varira od vrlo blagog oblika patrijarhalne dominacije pa do brutalnog. I onda nakon svega toga nađu se pametnjakovići, pa ponekad i pametnjakovićke kako bi ispale kul i nenadjebive ( ili one rijetke koje zaista imaju sreću pa ih nije zakačila šovinistička tortura tijekom obrazovanja i rada pa “sita gladnoj ne vjeruje” ) koji imaju izjave tipa – žene u ovom društvu imaju jednaku šansu kao i muškarci i mogu uspjet i samo od žene i njene osobnosti i upornosti zavisi uspjeh. Da, jer je normalno da ljudobiće radi spola nosi još jedno dodatno breme i ima još jednu dodatnu vjetrenjaču za borbu, kao da one ostale koje proživljavaju i muškarci na putu do uspjeha i borbe za pristojan život i egzistenciju nisu dovoljno naporne. Normalno je da žena ulaže više napora, energije i vremena kako bi postigla isti rezultat kao i muški kolega samo iz razloga što ima vaginu među nogama i mora se radi toga dodatno dokazivati da bi pokazala da je jednako sposobna. Ili pak da joj neumjesni stavovi i tretman na radnom mjestu predstavljaju nesto normalno ili nešto što pregrize radi mjesečnog priljeva na tekući račun. Da, jedino na takav način žena u ovom našem patrijarhalnom društvu može uspjet u nečemu što je ipak malo više rezervirano za muškarce. Dokle će trajati to dokazivanje? Koliko još desetljeća i stoljeća, i hoće li ikada završiti? Naravno da generaliziram, jer se radi o pojavi cirka 80% , i onih 20% kolko-tolko normalnih okruženja ne može izbrisat ovih 80% i napraviti mapu oglednog primjera “žene i muškarci imaju jednaku šansu i sve ovisi o individualnim sposobnostima”.

Nadalje, prilikom udaje žene se podrazumjeva da ona uzme prezime svog partnera/supruga. Iako već dosta dugo postoje u matičnim uredima drugačije opcije one su društveno ( mentalitetno ) degradirane. Žene koje ostavljaju svoje prezime uz suprugovo glase za “moderne” i “emancipirane” , one koje zadrže svoje su “vjerojatno se bude vise puta udavala” , a građanski brakovi u kojima suprug preuzima prezime supruge čista teorija mogućnosti koja se neće ostvariti – barem ne na ovim balkanskim prostorima, a bome i drugdje u svijetu su u potpunosti marginalizirani ( moram priznat čula sam za slučaj Bosanca oženjenog u Njemačkoj za Njemicu koji je uzeo njezino prezime da se bolje uklopi ). U društvu koje se zaklinje da ima ravnopravnost spolova i da nije strogo patrijarhalno, zanima me kako bi, recimo na poslu, gledali muškarca koji je nakon ženidbe uzeo prezime supruge…? Mislim da bi do kraja života bio obilježen ko papučar i pi…ca.
Kada se rodi dijete, opet je društveno očekivano da ono nosi prezime oca, a ne majke ( ukoliko se radi o vanbračnoj zajednici ili ako je majka prilikom udaje zadržala svoje prezime ), čak i nakon toga, kad dijete nosi prezime oca, opet sljedeći najbitniji službeni podatak je – ime oca, jerbo majka je nebitan podatak nakon poroda i upisa u matičnu knjigu rođenih, službeno ona postaje samo desni podatak na rodnom listu ( opet lijevi =prvi je onaj očev ). Dakle, samim služenim postupkom “ime oca” se implicira da osoba nosi prezime oca, a ne majke, i da je to normalno i društveno prihvaćeno, kao da ostale zakonske mogućnosti ni ne postoje, tj da postoje čisto reda-radi da se ušutkaju feministice i kvazifeministice.
Sjetih se, jednom sam bila legitimirana od strane policajke radi prometnog prekršaja, i prilikom ispisivanja kazne, unatoč predočenju moje osobne iskaznice me pitala ime oca. U tom trenu me to užasno iznerviralo i pomislila sam, majka me većim djelom podigla i praktički do punoljetnosti ( a i kasnije ) je cijela moja egzistencija ovisila o njoj i onda me prilikom ispisivanja najobičnije prometne kazne pitaju – ime oca!? Wtf?!? Namjerno sam rekla – ne znam, mogu vam dati ime majke, ali neću, imate moju osobnu ( isprika mome dragom ocu, pokoj mu duši, ali moja majka u tom kontekstu zaslužuje više poštovanja i zasluga ).
Čak, vjerovali ili ne, majka koja prelazi državnu granicu sa svojim djetetom/djecom koja ne nose isto prezime kao ona, može imati poprilične probleme na graničnom prijelazu i njima se savjetuje da uvijek sa sobom nose rodni list djeteta.
Jedan bitan faktor koji oblikuje društveni mentalitet i drži čvrste temelje patrijarhata je – religija, točnije abrahamske religije : kršćanstvo, islam i židovstvo…makar ni ostale, ruku na srce, nisu potpuno bespolne da vrednuju duše, umove i tijela žena i muškaraca jednako ( prvotno sam napisala muškaraca i žena pa sam pobrisala, oslobađam se društveno uvjetovanih navika i dajem si za pravo raznolikosti radi bacati žene u prvi plan, zašto ne? ). Budući da je kršćanstvo u svojoj formi katoličanstva i pravoslavlja toliko dominantno u Europi i toliko se od prvih križarskih ratova u Okcitaniji nasilno zabilo u kulturu i nacionalni identitet europskih etnosa, ono čini bitan faktor i patrijarhalnom modeliranju dječjih umova od najranije dobi. Religija sama po sebi nema toliko patrijarhalan karakter koliko je patrijarhalno njeno tumačenje i prakticiranje pod vertikalnom hijerarhijom patrijarhalnih vjerskih vođa.
Dakle, po patrijarhalnim abrahamskim religijama, On je Stvoritelj, ne Ona… Pardon, svaki pop ce vam reći da Bog nije ni muškarac ni žena ( makar se zove Bog – imenicom/osobnim imenom? muškog roda ), ali probajte Ga nazvat Ona, proglasit će vas za bogohula i nasilnu feministicu koja gura nešto neprirodno, nešto moderno svoje.. Ako, po njima, Bog nije ni muško ni žensko, zar slijedom logike i zdravog razuma nije onda svejedno da li ga zovemo Bog – Boginja – Stvoritelj – Stvoriteljica – Otac – Majka i zar ne bi to trebao biti individualni izbor oslovljavanja od strane vjernice ili vjernika?
Što ne valja da se netko prekrsti ( ulijevo ili udesno ) “u ime Majke,i Sina, i Duše Svete ” ? Zdravom razumu – baš ništa, čak ni ako je zakleti katolik, jer po učenju Crkve Bog nije ni Muškarac ni Žena, patrijarhalno izdresiranom “razumu” – bogohuljenje. Očito nije bilo dovoljno dobrog razloga da se izborom naziva u srednjem rodu za to Vrhovno Biće istinski i pokaže da je Bog ili Boginja, ni jedno ni drugo, tj i jedno i drugo. Čak će vas i ateist blijedo pogledati ako vam izleti nesto tipa “fala bogi/boginji” jer i ateisti ( sekularisti ) upotrebljavaju u svakodnevnom govoru poštapalice “fala bogu” , “bože dragi” itd.

Nadalje u svim tim abrahamskim religijama žena izgleda nije dovoljno dobra/inteligentna/čista/lijepa da bude ljudobiće koje vodi religijski obred, dovoljno je dobra samo da bude časna ili bula koja opslužuje mušku braću svećenike, župnike, biskupe, nadbiskupe, pape, efendije, muftije, imame, popove, patrijarhe itd. Rijetko koji crkveni redovi opatica su samostalne i nepodložne muškom svećenstvu ( samo one jedne od svijeta zatvorene gdje je zbrisala jedna hrvatska glumica, bar tako kažu ). Možda je ovaj religijski najbolji primjer kako društveni koncept patrijarhata subverzivno indoktrinira i žene i muškarce generacijama i generacijama, tisućama i tisućama godina da je On vladar, da je On savršeniji, da je iz Njega i Njegovog sjemena sve proizišlo.
Religija je moćan alat za kontrolu, toliko se ispreplete sa tradicijom, običajima i nacionalnim/narodnosnim identitetom da ga to čini najmoćnijim oružjem za obranu patrijarhata, a time i patokracije i trenutnog društvenog koncepta i poretka. Možda najveća i najgora laž u obrani patrijarhata je da je nekada davno ( kada su ljudi bili primitivni, glupi, poluživotinje, živili u blatu i pećinama i sl “grozote” ) vladao matrijarhat. Što će reći da tada, kada su ljudi bili nazadni, su žene vladale muškarcima i bile gospodarice života i svega, dok su muškarci bili obične radilice i sredstva za reprodukciju. Za takvu misaono-teorijsku nebulozu uopće nema ni arheoloških ni bilo kakvih drugih dokaza ( osim one da su štovali Stvarateljicu – jerbo logika razuma je bila da ako je žensko u svih bića u mikrokozmosu ta koja nosi, njeguje, rađa i hrani novi život, to bude i preslikano i na makrokozmos ), i većina današnjih modernih antropologa odbacuje ideju o tkz. matrijarhatu, no bitnost te dogme – teorije je da nekadašnje navodno postojanje matrijarhata opravdava današnji patrijarhat, i da pokaže kako je patrijarhat učinio ljude civiliziranima, naprednima, inteligentnima i gospodarima Zemlje. Malo drugačiju teoriju o ravnopravnom predpovijesnom drevnom društvu je iznjela znanstvenica – arheologinja Marija Gimbutas, i bila, dakako, ismijana radi toga od svojih ponajprije muških kolega.
Matrijarhat kao suprotnost patrijarhatu ni ne može postojati, budući da žene u svojoj instinktivnoj koncepciji stvarnosti i funkcioniranja nisu sklone vertikalnim konceptima društvenih uređenja.
Sugestija nekih muških patrijarhalno indoktriniranih antropologa na matrijarhat je u promiskuitetu ranih zajednica ( čitaj promiskuitetu žena ) koje su radi nepoznavanja oca ljudske jedinke bila matrilinearna – nasljeđivanja po majci, a matrijarhat – odnosno društvena i politička dominacija žena nad muškarcima, se razvio radi mateilinearnosti. Jer, po (vjerskom) patrijarhatu ako žena nije pod dominacijom i presijom muškarca – ona je promiskuitetna, slobodna Ona je promiskuitetna, nesposobna da voli i sjedinjuje obiteljsku zajednicu, njena funkcija je samo u prihvatu ( biločijeg ) muškog sjemena i njegovanju sjemenske linije i rađanju sinova, zato je potreban pater familias koji strogu čuva čednost i čistoću svojih žena društvenim restrikcijama kako bi osim majke bio sigurno i neupitno utvrđen i otac.

Žensko tijelo, fizička pojava žene u ovom patrijarhalnom svijetu je toliko hiperseksualizirana i koncipirana kroz muški periskop te odvojena od svoje biološke i prirodne funkcije da su žene već odavno izgubile realnu percepciju, osjet i slobodu svoga tijela. Fizičko sputavanje u službi mentalnog je nanio toliko bola, patnje i ponižavanja ženama kroz stoljeća. Od pokrivanja bilo kakve vrste ženskih dijelova tijela kroz stoljeća od strane patrijarhalnih društvenih normi i stupnja njihove degradacije žene u fizičkom smislu, pa sve do današnje kvaziravnopravnosti kad je društveno neprihvaćeno vidit sisu u funkciji podoja ljudskog sisavca na bilo kojem mjestu u javnosti ili pak ženski topless na plaži u društvu prihvatljivog muškog toplessa, razlika je samo u stupnju ženske fizičke neslobode. Šerijatsko primitivno društvo istoka ili pak srednjovjekovno omotavanje ženskog tijela čak i prilikom kupanja u kadi i današnje “moderno ravnopravno” društvo zapada se razlikuju samo u stupnju ženskog fizičkog sputavanja, čip u glavi koji to producira je jedan te isti – onaj patrijarhalni.
I ne, to nije pretjerivanje, pretjerivanje i izopaćenost je promatrat u seksualnom kontekstu kožnu žljezdu čija je funkcija hranjenje beba ( čak i kad nije na njoj zakačen mali sisavac ) te istu prekrivati jer u muškom umu to izaziva požudu ( kao da ženski um nema požudu prema muškom tijelu pa je ok da muškarci hodaju polugoli čak i van domene plaže ). Pretjerivanje i izopaćenost je scenu hranjenja bebe promatrati u bilo kojem drugom kontekstu osim onog- hranjenja bebe. I tu nema nikakve zdravorazumske rasprave u kontekstu jednakih ljudskih prava za svako ljudobiće. Ja tu ne govorim o zakonima i propisima, ja tu govorim o mentalnom društvenom sklopu i kolektivnoj društvenoj slici iskrivljene realnosti koja se poput pokvarenog telefona prenosi s generacije na generaciju.

Patrijarhalno-patokracijski društveni koncept je toliko indoktrinirao poimanje realnosti u žena i muškaraca po pitanju fizičkih ograničenja ženskoga tijela, da se žene srame svog tijela i skrivaju svoje tijelo ukoliko ono nije muškom oku ugodno i ne predstavlja stereotip ili bar približni stereotip kojemu je dopušteno pokazivanje – glatko bez dlaka, ugodnih skladnih proporcija, čvrstih uzdignutih grudi, jedro, vitko sa oblinama ili bez, ukratko ukoliko je ono poput tijela djevojčice-djevojke. Viseće grudi i bradavice koje su othranile dvoje, troje ili više djece su odvratna pojava nepoželjna i na plažama koje probavljaju ženski topless. Stidne dlačice stidnog područja ( stidno! stidna kost! stidnica! koji nevjerojatni izrazi i pojmovi! Zamislite područje penisa i testisa koji se zove sramko/stidonja! Protestiram- zovem ju ponosnica! ) koje vire i kovrčaju se van granica kupaćeg kostima su ruglo, jer ponosnica mora biti glatka, bezdlačna ili s vrlo malo dlačica poput one u djevojčice, ružičasta – djevičanska! Žena mentalno i tjelesno zaustavljena na nivou nezrele poslušne djevojčice-djevice koja respektira pater familiase i nije se ogriješila u slobodi ženskosti i slobodi koncipiranja svoga tijela kroz životne faze njenog razvoja. Tijelesno zrela žena biološki upotrebljenih dojki, ostvarene funkcije te čudesne maternice, žena koja je iskusila nošenje i donošenje života na ovaj svijet je estetski škart. Ta poruka fizičkog škartiranja proizlazi iz dubokog strahopoštovanja patrijarhalno-patokracijskog koncepta prema Majci i u funkciji je mentalnog škartiranja i degradacije kako bi ta najmoćnija moć Ljubavi Majke ostala okovana i podjarmljena, jer bez slobode – Neslobodna Ona je prijeko potrebna služavka i rađateljica za taj nakaradni koncept.

Svi ti pojedinačni koncepti i percepcije stvarnosti koji su dio patrijarhalnog društvenog koncepta ( u službi patokracije ) su duboko duboko povrijedili, osakatili, zatrovali i ponizili ženinu sliku o sebi samoj. Majke donose dijete, bilo žensko bilo muško, na ovaj svijet i prvo što dijete percipira i uči o sebi samome i ovom svijetu je da je On vladar, a Ona pomoćnica, da je periskop za koncipiranje svijeta muškog roda, te da svatko ima svoju društveno prihvatljivu ulogu i ponašanje u sklopu te uloge. Te majke su same na taj način bile donjete na ovaj svijet i učene da budu održavateljice tog koncepta patrijarhalno-patokracijskog poretka. Čak i u današnje doba (kvazi)feminizma kad se malene vučice uči da budu pitome pudlice i igraju po muškim pravilima i glume muškarce u ženstvenom muškom-oku-ugodnom tijelu jer će tako moći nositi titule ( barem formalno ) muških vukova i moći lajat na lancu da su ravnopravne i emancipirane, majke odgajaju svoje kćeri i svoje sinove u duhu patrijarhalnog društvenog poretka koji je u svojoj biti identičan onome otprije 100-200-300-400 itd godina.

Žene su toliko mentalno zatrovane da ponekad upravo one same i jesu najžešće ratnice u obrani patrijarhata ( nešto u biti psihološki slično ko Stockholmski sindrom ). To se može uočiti na 3 razine :
1. Žene koje žale što se nisu rodile kao muškarci, one koje mentalitetno usvajaju muške koncepte razmišljanja i funkcioniranja, da im ženska priroda bilo u fizičkom ili mentalnom stanju postaje sramota i ruglo, nešto niže, slabije i ponižavajuće, te ih podsjeća na to da nisu svemoćni muškarci već tek ona slaba i inferiorna bića druge klase – žene. Upravo te su one kojima je uvreda titulovanje zanimanja u ženskom rodu, jer ta njihova ( najčešće vrlo respektabilna ) titula je kruna njihove životne borbe za metamorfozu u muškarca, ulaznica u onaj počašćeni muški klub. Te žene su toliko povrijeđene patrijarhalnom indoktrinacijom od djetinjstva da su izgubile svoj identitet, Majku u sebi, i postaju prave ženomrzice ženskosti, te kao majke to prenose na svoje kćeri i sinove. One zaista, kao žene, smatraju da su muškarci bolji i savršeniji od žena.
2. Vjerski indoktrinirane žene koje položaj žene vide u naredbi Božjoj ( tj interpretaciji Božje volje od strane patrijarhalnih vjerskih vođa ), svoj položaj vjernice koja šuti, marljivo radi, služi obitelj i muža, vjeruje da je njena dužnost i svrha biti ponizna i poslušna, odgajati djecu u tom istom duhu, a sve iz razloga da bi kao nagradu za dobru služavku bile primljene u carstvo Božje kad izdahnu.
3. Kvazifeministice – one koje se navodno bore za ženska prava i ravnopravnost u društvu, a u biti ne razlikuju se mnogo od onih prvih. One žele izlječiti žensku degradaciju degradiranjem muškaraca i postavljanjem žena na mjesto muškaraca po muškim pravilima i muškim mjerilima.

Dakle, ja ne pričam o načinu na koji se to može promijeniti, o tome je li feministički pokret ( po sili zakona ili po filozofskom nenametljivom principu ili miksu obojeg ) potreban za renesansu ovoga društva ili nije… Ja pričam o pukim činjenicama koje stoje kao društveni koncept koji i dalje egzistira kao percepcija stvarnosti i koji se i dalje prenosi na potomke.
Budući da je žena, osim svoje društveno-ekonomske uloge, u funkciji prokreacije kao Majka koja nosi, donosi, othranja i prvotno odgaja i educira novo ljudsko biće ( za razliku od muškarca koji iako donor 23 kromosoma poput majke, nije fizički toliko vezan za podizanje nove jedinke ), ona je kao i nova jedinka egzistencijalno ranjiva i ovisna – jer novac neophodan za život ne pada s neba, a trudnica i majka na porodiljnom mora jest i imat krov nad glavom uz to što mora 24h skrbit o novoj ljudskoj jedinki. I upravo taj egzistencijalni segment je glavna kost oko koje laju i reže jedni na druge pripadnici raznih ideološko-ekonomskih uvjerenja, odnosno načinu rješavanja te kosti u cilju spriječavanja da žene prestanu rađati nove ljudske jedinke… Jer život je nepredvidiv, ni vjerski brak ni građanski brak, ni monogamija, ni građanska zajednica, ni porodica nisu jamstvo da će žena u nepromjenjivom drugom stanju od kojega ne može odustati tek tako ( poput npr druge polovice gen-donora ) imat normalne i pristojne uvjete za nošenje, donošenje i othranu nove ljudske jedinke. Samohrane majke su posebno ugrožena društvena kategorija budući da su i nepoželjne radnice nakon što su u mogućnosti postati ponovno radno aktivne. Socijalističke kvazi/ feministice vide rješenja u društvenoj podjeli odgovornosti za tu najugroženiju skupinu društva, pod konstatacijom da su djeca neupitan teret društva kao jedinke koje ne mogu biti odgovorne za svoj život i egzistenciju i nisu sudjelovali u (lošim) odlukama i odabirima svojih bioloških roditelja, a majka ( ili pak u rijetkim slučajevima otac ) je neodvojiv entitet od svojeg djeteta. Smatraju da je društveni interes imati slobodne i emancipirane žene koje pri tome mogu biti i majke i egzistencijalno ne ovisiti o muškom partneru ili tuđoj dobroj volji, te time opravdavaju silu zakona po zakonu o radu, obiteljskom zakonu itd te promiču alate ravnopravnosti u smislu odgoja i obrazovanja od najranije dobi u duhu spolne ravnopravnosti, pozitivnu diskriminaciju i sl, vjerujući da će sila zakona kroz nekoliko generacija napraviti društvenu normu i promjenu koja će se podrazumjevati sama po sebi i bez straha od kršenja zakona.
Protivnici kolektivističkih društvenih rješenja vide problem u bilo kakvom prisilnom financijskom milodaru te naglasak stavljaju na osobnu odgovornost, i posebno ne vole kvazi/feministice jer smatraju da žene već imaju sva prava kao i muškarci, a prokreacijsku ulogu vide u okvirima partnerskih zajednica, proširenih porodičnih zajednica i rješenju štednje za prokreacijsko razdoblje života.
U ovom postu se ne želim baviti ekonomsko- ideološkim rješenjima položaja žene u društvu ( vjerojatno u nekom od narednih ), već samo i ovim ekonomskim segmentom naglasiti koliko je kompleksno pitanje i status Nje u današnjem modernom patrijarhalno-patokracijskom društvu te koliko kamena spoticanja stoji na putu do Slobodne Nje.
Muškarci nikada nisu morali birati niti će ikada morati birati između uloge roditelja i uloge dobavljača egzistencije, ženama je taj ples između Majke i egzistencije svakodnevna realnost. Ne kažem da “moderan” način života sa minimalnim vremenom za privatni život nije izazov i za očeve koji žele sudjelovati u obiteljskom životu, ali majkama je ipak mnogo teže. S jedne strane od njih se očekuje da su ili posvećene karijeri ( što je jako loše za djecu, mogu ljudi bacati kakve god hipoteze i opravdanja, ali nije normalno niti za psihu djeteta dobro da majka barem prvih godinu dana nije uz dijete, pa i prve 3 godine veci dio dnevnog vremena ), ili da su posvećene djeci uz neki, po prekovremenima i kućnom radu u “slobodno vrijeme” nezahtjevan posao koji je plaćen onako da bude kao neki bonus u kućni budget uz bolju plaću muške polovice, ili pak da budu kućanice koje su pripravne i u svakom trenu sposobne samofinancirat svoju egzistenciju uletavanjem na tržište rada ako se za to ukaže potreba, pa i npr nakon 15-20 godina bivanja kućanicom ( tipa u trenu kad muški partner-otac odluči da više ne želi tu ženu kućanicu nego neku drugu, pa je ova prva bačena u ralje tržišta rada nakon što je pola radnog vijeka provela u zanimanju koje u potpunosti ne postoji van obiteljskog doma ).
Majčinstvo je najjače oružje na putu do humanizma i slobode novog doba jer ima moć prenošenja na dijete prvog i najčvršćeg obrasca percipiranja svijeta, ali i najslabija točka koja je u stanju držati žene degradirane stoljećima, jer nema toga što Majka ne bi podnjela, pretrpila, prešutila ili pregrizla samo da je njeno dijete sigurno i sito.

Buđenje

Htjeli to priznati ili ne, današnji svijet je izrazito patrijarhalan… Čak toliko da su pojmovi FEMINIZAM i EMANCIPACIJA toliko izpatrijarhalizirani da postaju oruđe u službi ubijanja i ono malo ženskosti i ženskog digniteta preostalog od sustavnog tlačenja i degradacije još od velikih seoba naroda. Kad mjerilo uspjeha, dosega, poželjnosti i stremljenja za ženu postane muškarac, i kad žena svoju vrijednost počinje mjeriti muškim mjerilom i vrijednostima patrijarhata, onda to više nije nit feminizam nit borba za žensku slobodu i prava, a pogotovo ne borba za ravnopravan položaj žene u društvu.
Problem je izrazito dubok, čvrsto usađen i ukorijenjen u psihu žena ( i muškaraca ) i jedini način na koji je moguće ostvariti ravnopravnost spolova u društvu je promjena koncepta poimanja svijeta, prvenstveno kod žena, jer htjele to drage sestre priznati ili ne, upravo mi same smo krive za okove koncepta patrijarhata, jer mi smo Majke, prva bića preko kojih dijete upoznaje i koncipira svijet. Vrijednosti i koncept poimanja koji je nama odgojem usađen mi same prenosimo svojoj djeci, od najbanalnijih stvari o kojima ne razmišljamo do onih “većih” , stoga same proizvodimo i odgajamo buduće nositelje i branitelje patrijarhata – bilo žene ili muškarce. To nakon nas nastavljaju odgojno-obrazovne institucije, duboko patrijarhalno ukorijenjene, stvorene i osmišljene za trening i dresuru ljudskih poslušnika današnjeg društvenig ustroja ( bez obzira na kozmetičke finese ekonomsko-političko-vjerskog modela ).
Današnji svijet je borba za egzistenciju i uspjeh, mnogo smo podređeni zaposlenju i izvoru prihoda da ne stignemo odvojiti vrijeme za kontemplaciju i otkrivanja pravih uzroka poznatih posljedica. Ženama je još dodatno teže jer uz zahtjevnu ulogu majke također sa muškarcima ( često i mučnije ) sudjeluju u utrci egzistencije. Kako bi nas se umirilo poput potapšanih poslušnih pudlica na lancu, serviraju nam se tkz. feminističke vrijednosti raznih feminističkih nevladinih udruga uz veliku potporu države i državnog financiranja novcem poreznih obveznika, čisto da imamo osjećaj da je ovome društvenom konceptu stalo do žene i da smo uspjele dobiti svoju ravnopravnost, a u funkciji našeg ušutkavanja i još boljeg podjarmljivanja, jer da bi robinja bila dobar rob mora imati osjećaj da ima moć i slobodu, da je se uvažava i poštuje, jer to je jedini način da joj više ne padne na pamet izmišljavati “gluposti poput prvotnog feminističkig pokreta” i nedajboginji izmisliti novi ( stari ) bolji koncept poimanja svijeta i prenosit ga na buduće generacije.
U ovom našem buđenju koje se počelo događati mimo lažnih (patrijarhalno) feminističkih pokreta, najveći neprijatelji nisu muškarci, kako kvazifeministice vole vidit neprijatelja u muškom tijelu i izbijat svoje frustracije na stereotipnom demoniziranju muškog roda, već je žena ženi najveći neprijatelj. Po iznimno učinkovitoj logici “podijeli pa vladaj” , patrijarhalni društveni koncept je uspio zavaditi sestre. Kućanice vs dlakave feministkinje vs geeky žene vs mušarci u sexy ženskim tijelima vs vjerske fanatičarke abrahamskih religija vs androgine itd itd i svaka misli da je ona druga kriva za neravnopravnost spolova i da sramoti svojom pojavom ženski rod.. Patrijarhalni društveni koncept je kako bi se održao čak uveo po sili zakona pozitivnu (afirmativnu) diskriminaciju po spolnom obilježju koje još više produbljuje degradaciju žene u društvu, mjenjajući posljedice, a ne uzrok(e) koji su identični već tisućljećima, time još više i snažnije ukorijenjujući taj uzrok.
Radi čega je patrijarhalni društveni poredak toliko ustrajan, čvrst, nesalomljiv već tisućama godina?
Nisam sigurna što je bilo prvo, patokracija ili patrijarhat, je li patokracija posljedica patrijarhata ili su se paralelno izdefinirali, no nedvojbeno je da su isprepleteni i da jedan bez drugoga ne može egzistirati ( kao ono pitanje da li vlast kvari ljude ili su pokvareni ljudi željni vlasti )… Zato se patrijarhalna struktura toliko ustrajno drži, jer to je jedini koncept osim direktnog nekamufliranog porobljavanja koji (p)održava patokraciju. Interesnim patokratima i kleptokratima položaj i moć ovisi direktno o ustrajnosti i održivosti patrijarhata. Patrijarhalni društveni koncept se čini kao neupitna istina, jedini mogući postojeći koncept, toliko subverzivno utkanu podsvjest pojedinca da dobiva oznaku realnosti i normativa, tj nosioca zdravog razuma ( engleski termin common sense je dobar primjer kako se zdravi razum izjednacuje terminom zajednicki, zajedničko šesto čulo, poput neupitnog i definiranog zajednickog skupa vrijednost a sve što izlazi iz zadanih okvira ne spada u tu zajedničku definiciju zdravog razuma ).
Sloboda mu je neprijatelj, a sloboda počinje ženom. Ne zato što je žena bolja, savršenija ili inteligentnija od muškarca ( kako kvazifeministice vole to podučavat ), nego zato što je žena primarno Majka, čak i onda kada to fizički nije, ona je uvijek Majka, ona primarno instinktivno i intuitivno voli ljude kao majka, a majka ne želi svoje dijete poslati u rat, majka ne želi izgubit svoje dijete i ne želi da druga majka izgubi svoje, ne želi patnju, siromaštvo, glad, bolesti, ropstvo niti jednom djetetu, želi svojoj djeci ostaviti sigurnu budućnost i zdravu okolinu, ne želi da nitko polaže pravo na život i individualnu slobodu njenog djeteta, jer ona mu je dala život, iz svog tijela ga izdvojila, svojom žrtvom, dijete je najvrijednije i neprocjenjivo zlato u Njenom svemiru i nista nije bitnije od djetetovog života i sreće. Svime time Slobodna Ona, Svjesna Majka je smrtni neprijatelj patrijarhalno-patokracijskog poretka koji gradi svoje temelje na ne-slobodi, eksploataciji, piramidalnoj strukturi vlasti i zamišljenim političko-ekonomskim ogradama teritorija jedinstvene planete u cilju legalne porezne pljačke plodova tuđeg rada i porobljavanja. Zato Ona mora biti okovana, a vjerovati da je emancipirana i slobodna. Divlja i snažna vučica mora mislit i biti odgajana da je slatka pitoma pudlica koja smije lajati koliko želi, ali biti na flexi povodcu tako da misli da je slobodna i nesputana…Osvještena Ona je neprijatelj i opasnost za preodgoj budućih generacija.
No, da se vratim tvrdnji da je žena ženi vuk… Umjesto da se sestre međusobno podupiru i uvažavaju bez obzira na vlastite koncepte ženskosti i uvjerenja, međusobno se blate i vrijeđaju, jerbo bilo kakva ponuđena druga koncepcija osim one koja je dio skupa nečije vrijednosti obitelji/tradicije/grada/mjesta/kraja/narodnosti/religije/države/etnosa, uzrokuje potres osobnih temelja koncepcije svijeta, odnosno temelja koje smo prihvatili kao naše/osobne iako nisu produkt osobne konteplacije i razmišljanja. Taj potres je možda najjači potres koji se nekome može dogoditi, i osjećaj bude isti kao kada se gubi tlo pod nogama, a najčešća obrambena reakcija za preživljavanje te osobnosti ( tj osobnih stavova koji su naučeni i usađeni odgojem, a percipirani kao vlastiti ) je – napad.
Zrela osoba koja shvaća život kao neprekidno učenje i nadogradnju softvera bi morala moći barem sekundarno odbacit taj prvotni nalet napada i uronit u vlastite dubine procesuiranja informacija poznate kao – razum. No (zdravi) razum je nešto što se nažalost rijetko ispoljava.
Za one koji vole kontemplirati u beskraju svog razuma pozivam i na sljedeći nastavni post – U potrazi za Njom.

Zdravo svijete!

Kozmička, zemaljska, mentalna, tjelesna… Početak i kraj svega, sve počinje i završava u Maternici, život, duhovnost, razum, iskustvo, odnosi, kreativnost, aktivnost, stvari i tvari… O tome ću i pisati na ovom blogu… u naletima inspiracije i slobodnog vremena ne mareći pretjerano za pravopis i gramatiku službenog hrvatskog jezika